Kondicione pripreme: kolege i prijatelji

Možda će smiješno zvučati, ali sam se nekako najviše brinula kako ću pokrivena preživjeti prvi dan na poslu. Sjećam se kako mi je samo srce lupalo kada sam ulazila u firmu i do sam se uspela uz stepenice do kancelarije. Jednostavno nije moj film da budem u centru pažnje, a pokrivanje je donosilo upravo to. Zapravo nisam bila sigurna kako da reagujem kada se susretnem sa nekim, odnosno da reagujem na njihovu reakciju.

Zato sam u svom planiranju šta ću i kako ću donijela odluku da jednom krugu ljudi kažem unaprijed: direktor i najbliži krug žena sa kojima pijiem kafu. Da sam mogla i da nije bilo glupo, išla bih od kancelarije do kancelarije i svima bih rekla samo da ih pripremim na to što dolazi i da izbjegnem prve reakcije kada me vide pokrivenu.

Samo da se pogrešno ne razumije, uopšte me nije bilo briga šta će neko reći i misliti o mom pokrivanju. Jer kad jednom doneseš odluku da ćeš se pokriti, nema te reakcije ili nečega što bi neko mogao reći a da te odvrati od namjere ili natjera na ponovno razmišljanje o ispravnosti tog čina. Ja samo nisam htjela ja budem tema razgovora među ljudima. Ali znala sam da to ne mogu izbjeći.

Uglavnom, ono što ostaje zapamćeno su reakcije ljudi i način na koji su reagovali.

Naravno, na moju izjavu da se planiram pokriti najviše su me iznenađivala pitanja tipa "A što?“ od ljudi za koje znam da žive život u vjeri. Neki su mi čak i čestitali a onda mi objašnjavali kako su se njihove nane/nene borile da skinu feredžu i maramu da bi mi žene danas bile oslobođene iste. Nekima je najvažnije bilo da me pitaju "kako ću na more" uzimajući u obzir da je bio ljetni period. Neki su me to ozbiljno pitali jer ih je interesovalo kako pokrivene žene idu na more (i da li idu uopšte) a kod drugih je ta reakcija bila više iz sažaljenja.

Direktor je bio kul, nije pravio pompu oko toga, samo me je pitao da li se imam namjeru nastaviti rukovati jer je htio da čestita rukovajući se sa mnom.

Bilo je i onih koji naravno nisu znalli šta da kažu, kako da reaguju, pa su dolazili poslije da čestitaju i da se izvinjavaju jer nisu znali šta da kažu u tom trenutku.

Uistinu, najbolje reakcije su dolazile od ljudi drugih vjera koji su nekako iskreno čestitali (ili se to meni tako činilo) i poželjeli da budem sretna ako je to ono što me ispunjava.

I ona je došao sam dan kada sam se pokrila i došla prvi dan na posao. I zaista je zanimljivo kako ljudi reaguju kada te vide prvi put pokrivenu. Možda više od polovine, vjerovatno zbog toga što nije znalo šta da kaže, je potpuno prešutilo tu spoznaju kroz naš prvi razgovor, vodeći ga kao da nema nikakve promjene. U tom trenutku, potpuno suprotno mom prethodno iznesenom stavu da ne želim da budem u centru pažnje, čovjeku dođe da zaustavi razgovor i kaže: halo ba, pa pokrila sam se, zar nećeš ništa reći. I samu me je to iznenadilo, jer sam došla do spoznaje da olakšanje donosi bilo kakva reakcija nego nikakva.

Jedan dio kolega, ovi mlađi, su mislili da sam se pokrila za Ramazan i da ću se otkriti kad Ramazan prođe. Vjerovatno ima žena koje tako rade, mada ja ne vidim poentu što bi to neko radio.

Jedna dio, ali manji, je čestitao ali sam nekako mogla osjetiti neko sažaljenje. Ili možda ne sažaljenje, ali ono kao čestita ti ali vidiš u očima da ne misli iskreno. Ali sam to pripisivala prvoj reakciji i zaista se poslije pokazalo da je prva rekacija potpuno nebitna. Jer sažaljenje vodi porijeklo od ukorijenjog stereotipa o pokrivenim ženama koje pojedinci imaju u glavama. A ja sam se nadala i nadam se da sam tu da mijenjam stereotipe.

Ovdje moram ubaciti priču o reakcijama mama tj. roditelja djece iz razreda u koji ide moj Cvjetak a za koje sam saznala tek nedavno. Navodno, svi su mislili da sam se pokrila zato što mi je neko umro pa se kao žali 40 dana i tada se žene pokrivaju. To sam moram priznati prvi put čula da je običaj i pravo sam se iznenadila da takav običaj postoji. Pa su valjda kada je prošlo 40 dana skontale da to nije to :D.

O prijateljima ću reći samo jednu rečenicu, oni su bili potpuna podrška. Najdraži je muškom dijelu društva rekao na muškom druženju i kaže da zamalo nisu zaplakali (ako ne pretjeruje :). A ženski dio društva je svojim zagrljajima i naravno komentarima o stilu (k'o žene) učinio da se osjećam predivno.  Priče u društvu se uvijek nekako okrenu na temu islama i to je za mene velika blagodat da sa ljudima možeš pričati lijepe, umno i duševno ispunjavajuće priče, umjesto priča o dnevno-političkoj situaciji.

Ovdje moram reći da sam cijelo vrijeme u svojim dovama molila Allaha dž.š. da me učini lijepim primjerom drugima i da mi pomogne da svojim ponašanjem i izgledom i razgovorom približim vjeru ljudima u mom okruženju. Danas, nakon par mjeseci od pokrivanja, mogu reći da je bilo dosta žena koje su mi dolazilie na razgovor, žene koje je moj postupak natjerao na razmišljanje, preispitivanje vlastitih stavova i odluka. Neke su čak izjavile da ih je moj primjer natjerao na pozitivno razmišljanje da se i one pokriju. Posebno su me radovale izjave da su kroz moj primjer vidjele nešto što su prije gledale drugim očima.

Jer, ovo govorim na osnovu svog iskustva, iako smo okruženi pokrivenim ženama i pored njih prolazimo svaki dan, mi ih zapravo ne vidimo. Ništa ne znamo o njihovom načinu života i pitamo se da li skidaju maramu kada dođu kući, da li spavaju sa maramom, da li peru kosu, gdje se oblače, da li idu frizeru, da li idu na aerobik, da li idu na more, da li idu na pedikir/manikir (ovo su sve samo neka od pitanja sa kojima sam se susretala)….Iako živimo pored njih o njima mislimo kao o zatucanim domaćicama koje su na ovaj svijet došle da rađaju djecu, sjede u kući i budu pokorne svom mužu.  Tek kada u tvoje najbliže okruženje dođe pokrivena žena koju počneš viđati svaki dan i biti svjedok njenog života, tek onda možda počneš razmišljati da biti pokrivena muslimanka i nije baš onako kako to prikazuju na TVu gdje pokrivene žene možeš vidjeti samo na vijestima iz Palestine ili Turske i eventualno kao gosta u studiju za Ramazan.

Mjesecima poslije mogu reći samo jedno. Mislim da ljude oko sebe nikako ne možeš pripremiti na promjenu koja dolazi i da moraš smoći snage da se suočiš sa različitim rekacijama, od onih koji u potpunosti prešute do onih koji se usude da pametuju na tu temu uzimajući kao referencu svoje pretke. Ali kada jednom preživiš "prvu reakciju" drugi susret je sasvim druga priča i život nastavlja dalje kao da ništa nije ni bilo. Niti si ti više "tema dana" niti je koga toliko briga da te sažaljeva ili da te hvali. Postaneš dio svakodnevnice i možeš punim plućima da uživaš u novoj sebi.  Ako uz to širiš neki poziivizam oko sebe i bez uzimanja za pravo da drugima pametuješ o vjeri i svom osvještenju, budeš živi dokaz "lakoće postojanja" i sa maramom, onda se čini da sve dobije neki puni smisao.

Ja sam još uvijek na početku ali svakim danom sve više uviđam ispravnost svoje odluke i koliko sam blagoslovljena jer me je On izabrao da budem jedna od njemu pokornih.