Kondicione pripreme: roditelji

Odluku o pokrivanju nije jednostavno donijeti. Zapravo, mislim da je potrebna izuzetno čvrsta volja da se suprostaviš sredini i učiniš nešto što i nije baš tako normalno. I to, moram reći, za većinu ljudi nije normalno, gdje tu većinu čine upravo muslimani. A to me je, ustvari, najviše i iznenadilo.

Nakon što sam odvagala sve pozitivne i negativne stvari, dobro razmislila šta mi to pokrivanje donosi a šta oduzima u životu, došao je trenutak pripremanja ljudi oko sebe na tu promjenu. O Najdražem nemam šta pričati, on je naravno odluku dočekao sa oduševljenjem. Neke majke imaju nekad problema sa djecom i njihovim prihvatanjem promjene, ali hvala Bogu ja tu nisam imala problema. Cvjetak je jednostavno privatio maramu kao da je nosim od kad zna za mene.

Najteži dio posla je bio razgovor sa roditeljima i dobivanje njihovog pristanka. S jedne strane to je bilo stvarno mučno, posebno prvi face-to-face razgovor i par telefonskih razgovora poslije toga, a opet sa druge strane njihova pitanja i logiciranje o toj promjeni su mi pomogli da shvatim cijelu apsurdnost shvatanja pokrivanja u javnosti i da se lakše izborim sa pitanjima i razmišljanjima ljudi oko sebe.

Roditelj kao roditelj uvijek želi najbolje za svoje dijete, ali pri tome, ako nema spoznaju šta je zaista najbolje, razgovor o pokrivanju vodi u krajnosti koje u nekim porodicama završavaju tako što se roditelji odriču djece. Hvala Bogu moji roditelji se mene nisu odrekli. Njihovi strahovi su najvećim dijelom bili vezani za to kako ću se ja kao pokrivena snaći u društvu i koliko će to uticati na moj posao i društveni život.

Osim što su mislili da sam pala pod uticaj nekog “kulta" koji me “natjerao na pokrivanje” :D, neki od smješnih argumenata koje su iznosili i koji su kao trebali da me "vrate na pravi put" i okrenu protiv pokrivanja su bili: ”Gdje to u Kur'anu piše da se žena pokriva", ”Allah je ženama dao ljepotu da je pokazuju”, "Kako ćeš pod maramom ljeti, pa vruće je?", ”Marama ti ružno stoji", "Kako ćeš putovati, zar ne vidiš šta se dešava po svijetu?", "Moraćeš mijenjati sva dokumenta", "Kako ćeš na more?", i najvažnije ali nikad jasno i glasno izrečeno pitanje "Šta će ljudi reći?".

Ipak, moji roditelji su razumni ljudi i ono što je ključno jeste zapravo spoznaja da svađa ne rješava ništa i da se cijelom problemu mora pristupiti maksimalno strpljivo i sa najvećom mogućom dozom humora. Za konačno prihvatanje moje odluke najvažnije je bilo objasniti im da se, bez obzira šta i kako oni zamišljali u glavi da ću ja i moj život izgledati, ništa neće promijeniti osim što ću imati maramu na glavi. Da sam to ista ona ja, sa svim epitetima kao i prije, koja će sa maramom samo još biti na dobitku a nikako na gubitku.

Naravno, trebalo je vremena od prvog suočavanja sa mojom odlukom do prihvatanja iste i to je trajalo sve dok se nisu svojim očima uvjerili kako moj život izgleda. Dok se nisu uvjerili da se sasvim normalno krećem gradom, normalno putujem u inostranstvo i da ne moram mijenjati dokumente ako to ne želim (prvi službeni put je bio par dana nakon pokrivanja u Srbiju i Crnu Goru), vozim biciklo, idem na more… Možda je najviše pomogla i činjenica da su  "ljudi" iz onog gore pitanja "Šta će ljudi reći?“ najnormalnije prihvatili moju promjenu, neki njihovi prijatelji čak i čestitali, poklanjali marame i slično, što sigurna sam nisu očekivali. Dakle "njihova sredina" je vijest dočekala sasvim normalno što je značajno ublažilo efekat prvobitne drame. Mama i danas ima viziju kako treba da izgleda moje pokrivanje (striktno rolka i turban, dok je svaki drugi stil dočekan sa "kako si se to zamotala") ali je čak dva puta izjavila kako mi lijepo stoji što je ogroooman napredak u odnosu na prvobitno "marama ti ružno stoji" :D.

Ako ću podvući crtu kada je riječ o roditeljima i načinu na koji sam preživjela suočavanje sa njihovim prihvatanjem mene pokrivene, reću ću da je humor i sagledavanje cijelog problema kroz šalu bio taj koji je pomogao da kroz proces prođem bezbolno. Pametovanje o vjeri i vraćanje roditelja na "pravi put" u tako osjetljivim trenutcima nikako nije dobrodošlo. Svakako, ako su razumni ljudi, kada se uvjere da niste pali pod uticaji nekih "kultova", i sami počnu razmišljati o tome šta i kako vas je navelo na taj korak, pa možda nešto i pročitaju i popričaju sa ljudima koji više znaju i tako ih zapravo "podučite" a da niste ni riječ izgovorili.

Kada sam preskočila prvu prepreku, red je bio na radnu sredinu i prijatelje….

12 komentara

  1. Meni je nekad otac davno rekao, ako se pokrijem da ce zapaliti maramu na mojoj glavi:d
    Cestitam na hrabrosti i odlucnosti i zelji da podijelis sve to.
    Nisam ranije pratila tvoj blog pa ne znam otkuda potice ta ideja. Svakako je za pohvalu ako ti svoj zivotni put vidis sa tim cinom ispunjen i svrsishodan.
    To je kao kruna na sve.

  2. ne bih ponavljala ovdje sve izjave sa kojima sam se susretala. samo ću reći da kod iskrene odluke Allah dž.š. sva vrata otvara i promjene omogućava tamo gdje su se do jučer činile nemogućim. nadam se da će promjene koje su moji roditelji doživjeli njima otvoriti vrata dženetskih vrtova.

  3. Hvala ti na ovom postu!
    Trudim se pokrivenim osobama biti od olakšanja, a ne onaj ko im otežava. Mislim da to svojom predanošću zaslužuju, osim toga marama nekako svima dodaje neku blagost, poniznost, ljepotu, pa se poštovanje prirodno javlja.

  4. veoma zanimljivo, pojma nemam sto da ti kazem jer imam veoma podjeljeno misljenje, zivim daleko gdje su lokalne zene pokrivene I to je dio njihovog zivota. Nisu sve pokrivene, cak ni u najvisim krugovima:) U svakom slucaju sve tvoje misli I rijeci, pretopljene u lijepe postove, pristupacne I razumljive, rado citam jer to ce mi omoguciti da bolje shvatim, neke meni bliske osobe. Postujem tvoju odluku:) I veoma mi je drago ako si u tome pronasla smiraj I smisao.

  5. hvala magnolija. jedino bih komentiral ovaj dio “pronašla smiraj i smisao”. sam čin pokrivanja ne daje ni jedno ni drugo. smiraj i smisao donosi islam kao vjera i vjerovanje u jednog Boga. pokrivanje kao fizička radnja je ispunjavanje propisane obaveze, kao i post, kao i zekat, kao i namaz.

    za neke žene, koje su tradicionalno pokrivene, to može biti samo dio njihovog života na koji su navikle i vjerovatno se može diskutovati o tome (u zavisnosti o kojem dijelu svijeta govorimo) kakav značaj pokrivanje za njih nosi.

    s druge strane, pokrivanje za ženu koja nije bila pokrivena, lično mislim, da dodatno donosi jedan drugačiji odnos prema sebi i prema okolini, koji ne daje smisao ali ga može produbiti jer on već postoji kroz prethodno prigrljeno vjerovanje.

    nadam se da ću to bolje objasniti u narednim postovima. cmok

  6. perice, marama jeste forma. mislim da sam to i napisala u prethodnom postu:” Morala sam zadovoljiti formu pokrivanja da bih dublje shvatila suštinu vjere.”

    goste, ima puno ljudi koji klanjaju godinama da ne znaju sta izgovaraju. nije svako isao u mekteb i o vjeri ucio od malih nogu po knjigama. za nekoga je prvo bio prioritet da nauci da klanja i arapski tekst pa tek onda poslije da uči značenje.

Komentariši