Transformers

Imam potrebu napisati i opisati promjenu koja mi se desila. Ali nikako da skontam odakle početi. I kako napisati a da ništa ne preskočim. Prvenstveno radi sebe. Jer blog mi je uvijek pomagao da sistematiziram haotične misli i sačuvam sjećanja. Naprosto je fantastično čitati kako si razmišljao prije 5 godina. I uspoređivati šta se promijenilo. I analizirati zašto.

No, uvijek je najbolje početi od početka.

Svi su me prvo pitali kako se to desilo, odakle mi je došla ta želja da se pokrijem. Zbog toga ovaj serijal (da, moraće biti serijal jer toliko je tu materijala za ispričati) mora početi sa pričom kako je sve počelo.

Ko je pratio moje pisanje u prošlosti zna da sam više puta spominjala da nisam odgojena vjerski. Posljednje ili prvo čega se najupečatljivije sjećam je da sam sa 17 godina izjavila da nema Boga na očigledno iznenađenje moje porodice koja je odgojena vjerski ali i odrasla u komunizmu i valjda je očekivala da će dijete vjerovati u Boga prirodno, čak i ako nikada nije bilo priče o vjeri i Bogu u kući a da smo muslimani se znalo samo po tome što smo imali bajramski ručak.

Međutim, znate kako kažu, čudni su putevi Božiji. Ako je tako zapisano, Allah dž.š. nađe put da ti otvori srce. I tako sa nepunih 19 sam se počela upoznavati sa vjerom, dovoljno da spoznam ko sam i šta sam, te otvorim prostor za izvršavanje islamskih dužnosti.

Od tada pa do danas, moje odrastanje u vjeri je upravo to, odrastanje i sazrijevanje kao i u svim drugim stvarima u životu. Ne mogu reći da sam vjernik za primjer koji zna Kur'an napamet ili za svaku situaciju zna odgovarajući hadis ili dovu. Trudila sam se za svih ovih godina da učim i proučavam, da spoznam više, ali nekim svojim tempom, bez nametanja obaveze da se predoziram i pogubim u suštini. Cilj je bio održati namaz i post redovnim i ponašati se u okvirima koji su primjereni našoj vjeri. Ostalo je bilo postepeno.

I onda, kao i svako u životu pa tako i ja, počela sam se susretati sa životnim problemima za koje nisam imala rješenja. Kontrol freak je ostao bez kontrole. To su oni trenutci u životu kada skontaš da ništa ne zavisi od tebe, da ne možeš učiniti lično ti ništa da bi se situacija promjenila i da se jedino u svom vjerovanju možeš osloniti na Boga i čvrsto vjerovati da je jedino on može promijeniti.

I onda se potpuno predaš u njegove ruke, padaš skrušeno na sedžu, tiho plačeš samo njemu i  moliš da ti pomogne. Znam da ljudima koji ne vjeruju u Boga to sve zvuči naprosto nevjerovatno, ali sam sigurna da svi mi, kada dođemo u bezizlaznu situaciju, nadamo se boljemu i pomoći nekih nevidljivih sila univerzuma. Neko tome ne zna staviti ime, no za vjernika ta sila je neupitno Allah dž.š.

I onda se dogodi promjena. Prvo jedna, pa onda druga i konačno treća. Za koju znaš da je samo On taj koji je mogao da odgovori na tvoje dove i da ti otvori puteve. Uvjeriš se na svom primjeru da Bog postoji iako si neupitno i prije toga vjerovao da postoji inače mu se ne bi molio. Ali osjetiti njegove moći na svojoj koži je nešto sasvim drugačije.

To me je natjeralo da se zapitam gdje ja zapravo stojim u odnosu na svoje vjerovanje. Ako je Allah dž.š. bio toliko milostiv prema meni zašto ja ne mogu učiniti više za njega. Gdje su manjkavosti moga vjerovanja, gdje trebam unaprijediti sebe. Jer svi muslimani koji vjeruju u drugi svijet žele u dženet ali zapravo vrlo malo rade na ovome svijetu da bi ga i zaslužili.

Da li je moj namaz namaz sa suštinom ili je samo zadovoljavanje forme? Da li je moj post post sa suštinom ili zadovoljavanje forme? Gdje je moje ponašanje u odnosu na ono kako bi trebalo da bude ponašanje jedne muslimanke? Koje su moje obaveze a koje ne ispunjavam na ovome svijetu? Kakav sam ja primjer svome djetetu i ljudima oko sebe?

Počnu ti se pitanja redati u glavi, počneš se preispitivati, počneš više učiti i slušati. Za mene su prekretnica bila predavanja Nouman Ali Khana koja možete naći na youtube čak i sa prevodima na naš jezik za one koji ne razumiju engleski. Predavač koji mi je po prvi put, narodskim jezikom, objasnio Kuran, tefsir sura koje znam i ono što je najvažnije primjenu lekcija iz Kurana u današnjem trenutku počevši od odgoja djece pa nadalje. On me je naučio značaju posta i namaza, moći dove, natjerao da počnem učiti arapsko pismo – jednom rječju da izađem iz forme i unesem suštinu u ono što radim i što želim da budem. Opet nekim mojim tempom bez forsiranja.

Od tada je prošlo skoro dvije godine. Da me je neko prije 6 mjeseci pitao da li bih se pokrila rekla bih mu da je lud. Takvo nešto mi nije bilo ni na kraj pameti. Ali opet, čudni su putevi Božiji.

Ne znam uopće kako je došla ta misao u moju glavu. Čini mi se da je prvo došla stvarna spoznaja da je hidžab jednostavno farz (ili obaveza) za žene muslimanke i da to nije stvar pregovora hoćeš nećeš. Allah dž.š. mnoge stvari nije direktno objasnio u Kur'anu već su nam ta pojašnjenja došla kroz praksu poslanika Muhameda a.s. Ali pokrivanje žena!, Allah dž.š. ga je direktno naredio u Kur'anu. I nije da to nisam prije znala. Jesam. No mnoge stvari čovjek zna, ali ne djeluje dok stvarna spoznaja ne lupi u mozak. Ja to zovem "otvaranje srca".

Po glavi su se počele vrzmati misli tipa ako vjeruješ da je Kur'an božija riječ kako onda možeš nepoštivati direktne Allahove naredbe. Ako srcem vjeruješ u 6 imanskih šartova i ispunjavaš sve islamske farzove, gdje je onda zapelo pa ne možeš izvršavati i još tu jednu naredbu?

I opet, Allah nađe put, otvori ti srce i unese ti pozitivnu spoznaju u njega. Odjednom shvatiš da je zapravo samo još to ono što nedostaje da budeš kompletna u svom vjerovanju. Počneš intenzivno da razmišljaš o tome, praviš spisak pro i contra i skontaš da zapravo nema niti jedne jedine stavke na contra strani. Pa čak i kad bi bilo više razloga protiv, samo Allahovo zadovoljstvo je dovoljno da prevagne tas na onu drugu stranu.

Ta spoznaja je došla negdje u aprilu ove godine od kada su trajale intenzivne pripreme za konačnu transformaciju koja se desila uoči Ramazana ove godine. I moram reći, u ovom slučaju mi je bila bitnija forma nego suština. Morala sam zadovoljiti formu pokrivanja da bih dublje shvatila suštinu vjere. Nisam čekala da budem najučenija muslimanka na svijetu koja pršti od znanja da bih se pokrila. Ali objasniću i to kad dođe na red.

U narednom postu ću se osvrnuti na kondicione pripreme jer za ženu koja želi da se pokrije je zapravo najteži dio posla pripremiti teren oko sebe. Iako u trenutku odluke znaš da uopće nije bitno šta će drugi ljudi misliti ili reći o tome, ipak moraš pažljivo pristupiti prvenstveno prema roditeljima, a onda prema radnoj sredini (ili sredinama jer ih kod mene ima u izobilju :), prijateljima i drugoj rodbini. A tu je kod mene bilo svega 🙂 Bez obzira koliko su ljudi upoznati sa činjenicom da si muslimanka, niko ne viri u tvoj privatni život da zna koliko čvrsto si prigrlio vjeru osim onih očiglednih stvari kao što je post. Zato je takva jedna odluka, u mom slučaju, bila, sigurna sam, iznenađenje za ljude koji me okružuju.

A o pripremama koje se odnose na promjenu garderobe i šopingu, stylingu i odjevnim kombinacijama da ne govorimo 🙂