Kulturno čudo zvano SARTR

U trenutku kada muzeji propadaju i zatvaraju svoja vrata, u galerije zaviri tek pokoji posjetilac a pozorišta na jedvite jade izbace pokoju premijeru godišnje, ima jedno čudo i zove se SARTR.

Da se odmah razumijemo, ja nisam čovjek koji se fura da zna nešto o kulturu niti redovno pratim kulturna dešavanja. U Narodnom pozorištu sam zadnji put bila kada je igrao Pašovićev Hamlet a to je takooo davno bilo, u muzeju kad sam bila mala, a u ostalim pozorištima nisam nikada. Možda nekad u kamernom, ali je to isto bilo taaakooo davno.

Ali mene ovaj SARTR fascinira.

Šta ja znam o SARTR-u?

Nikad prije me nije interesovalo ništa u vezi tog pozorišta. Ali onda je na njegovo čelo sjeo Nihad i to je bila prva informacija koja me natjerala da malo više naćulim uši.

Onda su počeli da se redaju članci po novinama (čitaj: internetu), pa prva predstava, pa druga, pa jedna premijera, pa onda ih lajkala na fejsu, počeše stizati informacije o njihovom radu.
Redaju se premijere kao gljive poslije kiše, na daske se postavljaju značajna literarna djela, redaju se dječije predstave, popodnevni rad sa djecom, filmske projekcije, udruženi međunarodni projekti.

Paralelno sa tim – komunikacija, komunikacija i komunikacija. Sa kim? Pa naravno sa gledaocima, s kim bi drugo.

I tako čitam, čitam i ne mogu da vjerujem. Idem na predstave i divim se.

I pitam se, kako? Kako uspjeva(ju). Kako kad je sistem u raspadu. Barem nam tako govore i uvjeravaju nas da nema kulture ako nema države koja će stati iza svega.

Ali gle čuda. Ima neki SARTR koji sve to uspjeva. I stvarno ne znam kako. Ali iz SARTR-a i njihove priče se može izvući par zaključaka na osnovu posmatranja njihovog rada:

1. komunikacija i moderne tehnologije su must. Uvezivanje, saradnja sa međunarodnim teatrima su must.
2. ko je sjedio i čekao da mu država da pare taj je prop'o. Sam u se i u svoje kljuse
3. mladost ludost – mlada ekipa čuda čini. Samo dajte razrješene ruke. Revizori u kožnjacima poput direktora muzeja koji ne koristi ni email ne mogu kulturu dovesti na nivo koji zaslužuje.
4. rad i trud se prepoznaje. Mora se prepoznati. Geldalac prepoznaje. I doći će na predstavu. I ostaviti novac. I podržati na drugi način.

Svaka čast Nihadu i cijeloj ekipi. Uživanje je gledati kako radite.

10 komentara

  1. Zdravo Traty u potpunosti se slažem sa ovim da ko je čakao da mu država da pare taj je propao i da je Nihad čudo od direktora…
    Međutim vapaj ostalih kulturnih institucija krije se u nerješenom pravnom statusu i vrata zatvaraju samo dok se ne propiše ko je glava kuće i kako će se ta glava u budućnosti imenovati, te koliko će ispred države biti finansijska budžetska podrška koja je neophodna za očuvanje kulturnog blaga. Vjerujem da bi tada bilo još Nihada i došli bi do izražaja i rad i interesovanje zaposlenika tih institucija. Nevjerovatan mi je podatak da za Galeriju BiH koja čuva milionske vrijednosti u vidu slika ima izdatak od oko 15.000,00 KM mjesečno za struju, obzirom da je za očuvanje tih slika potrebna posebna temperatura.

  2. eni, ne znam šta bih ti rekla. naravno da je loše kada imaš neriješen status i ne znaš kome pripadaš. ali po meni, to jeste loše ali samo ako negdje u nekoj ponudi za projekat moraš priložiti neki papir tj registraciju koju ne možeš da dobiješ jer se ne zna ko je vlasnik.
    za sve ostale stvari treba da se potrudiš sam. muzej je zatvoren 5 mjeseci i nema nikakvog pomaka u rješavanje njegovog statusa. niti će ga ikada biti. i to je revizoru u kožnjaku moralo biti jasno prvog dana da ovu državu muzej ne interesuje.
    s jedne strane ćeš raditi i činiti šta možeš, a sa druge strane ćeš biti političar, hodati po ručkovima i večerama sa ljudima sa kojima treba da hodaš, visiti u parlamentu, pisati stalno pisma, uvezati se sa NVO i umjetnicima iz vana i samo tako steći poziciju sa koje možeš nešto zahtijevati.
    svako može sada reći da je najlakše soliti pamet i pričati drugima kako trebaju da rade. međutim, sorry, ali zatvaranje i sjedenje skršenih ruku neće donijeti rezultat.i nije ga donijelo u zadnjih 5 mjeseci. zna se kako se kod nas stavri riješavaju u političkim krugovima i iza kulisa. muzej sigurno nije izuzetak.

  3. Zanimljivo je da predstavnici kulture ne koriste moderne tehnologije. Pa ko treba prvi poceti, ako ne oni 🙂 ?
    Sto se tice Zemaljskom muzeja u Sarajevu, nikako nisam uspio naci termin koji mi odgovara da ga posjetim a zelio sam. Za razliku od toga, usljed krize u Spaniji, muzeji su odlucili da produze radno vrijeme, samo da bi privukli posjetitelje i opstali.

  4. I ovdje u Holandiji je drzava ugasila prihode mnogim ustanovama kulture, nekima i svjetskog glasa.Nekie ce opstati zahvaljujuci inicijativama, koje i ti spominjes, a neke nece. Nazalost kultura je gusterov rep, i kad stvari lose idu prva se odbacuje. “Primum vivere de inde philosophari” (Aristotel). Prvo napuniti stomak, pa onda se moze filozofirati, to jest bastiniti kulturu.

Komentariši