Zapravo sam svoju priču htjela početi od samog početka. Od septembra i prvog dana na fakultetu za omladinu koja je tek izašla iz srednje škole. Jer moj predmet se izučava na prvoj godini, prvi semestar i jedan je od pet predmeta sa kojima se studenti prvo suočavaju na fakultetu.
Još uvijek ne iskvareni, još uvijek ne znaju šta ih čeka, još uvijek nesvjesni da će jednog dana doći neki profesor koji će ih možda terorizirati ili diktirati na času, oni ulaze u tu prvu sedmicu studiranja i možda još uvijek imaju neke pozitivna sanjarenja o značaju fakultetskog obrazovanja. Ipak su tu došli jer su položili neki prijemni ispit i dokazali da imaju nešto više znanja od onih koji to nisu uspjeli.
Tog prvog dana ja svoje predavanje započinjem tako što pokušava objasniti vezu između struke koju su odabrali i zaštite okoliša. Nakon pozdravnog govora moje prvo pitanje koje im postavljam je zašto su upisali taj fakultet i da li im je poznato šta je zapravo zanimanje za koje se školuju.
Već treću godinu kako postavljam ovo pitanje zatiče me isti muk u učionici. Omladina zapravo nema pojma zašto je upisala baš taj fakultet niti ima predstavu čemu služi zanimanje koje su upisali. Svake godine se isto iznenadim da je jedini odgovor koji dobijem (do sada dva puta) da su upisali zato što nisu mogli nigdje drugdje. Ne znam, možda sam ja pretjerani idealista, ali očekivala bih barem jedan smislen odgovor na ovu temu. Pa čak i ako je to samo splet okolnosti a ne neki osmišljeni redosljed koraka ka upisu fakulteta, očekivala bih da su barem istražili čemu služi to što su upisali. A u doba interneta, takva informacija je na samo klik udaljenosti.
Dakle prvo zapažanje – potpuna nezainteresiranost iz generacije u generaciju.
Sva ostala zapažanja koja se rađaju tokom izvođenja nastave iz godine u godinu su samo gora.
Potpuna nepismenost među studentima nije izuzetak nego pravilo. Čemu služe te srednje škole, kako se završavaju, kako se polažu ti prijemni ispiti, ko postavlja kriterije, meni stvarno nije jasno. Kako je moguće da nepismena djeca izlaze iz srednjih škola? Nije da ja tražim literarne radove na ispitu, ali minimum kriterija za smislenu rečenicu koja povezuje tri stručna termina je nešto ispod čega se ne može ići.
Moja predavanja nisu dosadna, odgovorno to tvrdim. S obzirom da moj predmet zaista dođe prerano u školovanju kada studenti još uvijek ne znaju šta je proizvodni proces, predavanja moram osmisliti da im približim nešto što će izučavati tek na 3. ili 4. godini. Zato moram da budem zanimljiva, da nisam prekomplikovana, da približim tematiku na zanimljiv način a ne samo suhoparna predavanja. U samo 32 časa osim predavanja gledamo film, imamo asocijacijske vježbe simulacije proizvodnog procesa, koristim readiliy available video simulacije sa youtube, imamo grupne vježbe analize prizvodnog procesa, imamo terenske posjete u 4 industrije (4 grupe po jedna industrija) i nakon toga prezentaciju svake od industrija koju pripreme studenti.
Pišem ovo ne da se hvalim nego da pojasnim da se na mom času može znanje sticati i vizualno i asocijativno i štreberski. Kako kome paše. Jedino što nemam knjigu ali nekako vjerujem da je studentima lakše naučiti ono što piše u 20 slajdova nego na 5 stranica knjige. Kada su u pitanju ispiti i tu se maksimalno trudim da pitanja pojednostavim, ima i zaokruživanja među ponuđenim odgovorima, traženja definicija za štrebere, ali najviše tražim da povezuju stvari i daju odgovore koji nisu egzaktni, naštrebani na pamet već rečeni vlastitim riječima. Vjerujem da je moj predmet, što bi se reklo "student-friendly".
Ali avaj. Iz grupe novopčenih studenata, koja unazad 5 godina broji 40-50 studenata ne mogu da izvučem ni trunku zainteresovanja za bilo šta što uradim ili kažem. Jedino se oduševe na vježbu simulacije proizvodnog procesa i čokolode koje dobiju na ispitu. Ostalo ne izaziva nikakvo uzbuđenje, barem ni toliko da bi neko postavio neko pitanje ili potpitanje.
Na terensku posjetu dolaze nespremni iako prethodno bivaju instruirani da pripreme pitanja na osnovu kojih će izvući materijal za prezentacije. Prezentacije bivaju urađene ko nogom. Na ispitu nisu u stanju ni pročitati pitanje do kraja a o odgovorima na pitanja koja zahtijevaju minimum logičkog povezivanja stvari jedva trećina studenata da kakav takav odgovor.
Kao rezultat, na mom predmetu je prolaznost 98%-100%. Od toga uvijek imam jednu desetku, maksimalno jednu devetku, par osmica i sedmica, dok je 80% šestica. Naguranih na jedvite jade.
I neko bi rekao, pa ženo Božija nije matematika ili fizika, šta radiš tim studentima. I ja se često propitujem da li sam stvarno prezahtjevna. Da li su pitanja nemoguća za odgovoriti, teme nemoguće za svariti i naučiti. A onda pomislim kako je sve ono što predajem samo stvar logike i malo promišljanja. Pa ne predajem nukelarnu fiziku punu formula i brojeva već jednostavne koncepte koji se lako vare.
Ako želite vi sami izvucite neki zaključak o našoj omladini iz ove priče. Da ne bude Tratinčica rekla ovako ili onako.
Ja samo znam da je biti profesor težak posao, posebno vrhunski profesor koji plijeni svojim predavanjima, kako neko u komentarima napisa. Također znam da to ne može svako i da je potrebno puno truda uložiti i puno čitati i izučavati da bi imao studentima šta da preneseš. Profesor mora da bude angažovan i u privredi i na projektima da bi sticao znanje koje će da prenosi svojim studentima. Držati jedno te isto predavanje iz godine u godinu je apsolutno neprihvatljivo, a o diktiranju da ne govorimo. Nažalost naš sistem se ne zasniva na provjeri kvaliteta i u učinicu nikada ne ulazi niko da provjeri kako neki profesor stvarno i radi. Ali ja polažem velike nade u generacije asistenata koje dolaze i za koje se samo nadam da ih sistem i postojeći profesori neće ubiti u pojam i da će fakultetsko obrazovanje da učine zanimljivijim budućim studentima.
A na studentima je samo da budu zainteresirani i da crpe znanje koje im se pruža. Ne prepisujući na ispitima nego istinski učeći ono što se pred njih postavi. Nastavni programi na fakultetima su osmišljeni tako da nema bezveznih predmeta. Svaki predmet ima svrhu i bez obzira ko i kako ih predaje, na studentima je da maksimalno ozbiljno pristupe svom zadatku – da uče, stiču znanje i diplomiraju kako bi postali koristan član ovog društva.
Ako ih učimo da je ok da su im odgovori na ispitu nepismeni, ne nagrađujemo trud pojedinaca koji su aktivni na nastavi i postavljaju pitanja, te im signaliziramo da je normalno da prepisuju na ispitu nesankcionišući takve postupke, time samo doprinosimo produbljavanju društvene krize u kojoj se nalazimo i iskrivljenim društvenim pa ako hoćete i moralnim vrijednostima koje usađujemo u taj mladi svijet.
Konačno, nije fakultet za svakoga i studentima mora biti jasno da, ako su ga već upisali, moraju pokazati svoje znanje da bi ga i završili. Da nema olako postignutih rezultata. A ko ne može da prati taj tempo i ne može da odgovori postavljenim zadacima, ne mora ni da studira.
Puno ste mi pomogli svojim komentarima da im naredne godine pokušam objasniti da fakultet ne treba da studiraju radi mame i tate, nego radi sebe i ovog društva koje pred njih postavlja određena očekivanja. Znam da će priča koja se jedno ispriča na početku prve godine biti zaboravljena do zadnje, ali nada da će se možda neko nekada sjetiti tih riječi uvijek posljednja umire.
… je propao jer je od te omladine napravio zombije.
Nije omladina kriva jer su oni još uvijek u procesu sazrijevanja i oni su produkt društva. Ako jednog učenika profesori i nastavnici ubijaju u pojam 12 godina, malo je nerealno očekivati da će on procvjetati na fakultetu i pokazati svoj puni potencijal. Ja kad se sjetim šta su meni samo radili, a bio sam jedan od primjerenijih učenika, kako ocjenama tako i ponašanjem, mogu misliti kako je onima koji su lošiji od mene. Pa meni su branili da budem predsjednik razreda (a to niko živ nije htio), a isto su mi tako branili i učešće na radionicama i projektima. I to u jednoj od boljih srednjih škola u državi. U većini srednjih škola odgovor na više od 50% postavljenih pitanja je “kako to ne znaš!?”. Na fakultetima vjerujem nije ništa bolja situacija, jer se uvijek svi pozivaju na znanje stečeno u instituciji prije. U srednjoj postaviš pitanje, kako vas to nisu učili u osnovnoj. Na fakultetu postaviš pitanje, kako vas to nisu učili u srednjoj. I tako u nedogled. I poslije svega toga dođe profesor ili stručni saradnik i kaže što mi ne postavljate pitanja. Pa ako se i neko odvaži i postavi pitanje, ili ne dobije konkretan odgovor ili dobije upit zašto uopšte pita takvo što. Sve to ubija volju za bilo kakvim propitivanjem i komentarisanjem, jer ispade šta god da neko uradi ili kaže to ne valja. I eto ti omladine mulaca.
A i ne treba zanemariti prilično lošu ekonomsku situaciju u državi i nedostatak adekvatnih radnih mjesta. Kad bi bilo radnih mjesta, šipak bi pola te omladine bilo na fakultetu. Mnoge od njih ne interesuje studiranje. Ali kad nema posla, koje su mu alternative? Između ležanja kući i nekog neuspješnog kvazistudiranja, ja bih izabrao ovo drugo. Jer ako ništa, nudi više opcija i mogućnosti od sjedenja kući. A vjerujem da tako razmišlja i veliki broj omladine koja se odluči za studiranje na fakultetu.
Uh, al se raspisah… 😀
odličan post!
na trenutak se, čitajući ga, zapitah šta bih ja odgovorila na tvoje pitanje da si bila na mom fakultetu – razlog zašto sam upisala rudarsko-geološko-naftni fakultet, smjer naftno rudarstvo. Moj odgovor bi bio: u mojoj se kući svaki dan čula riječ nafta (u svakom mogućem kontekstu) i iako mi je životni san bio biti prof engl jezika, ipak sam od svog sna odustala u zadnji mogući moment i upisala navedeni fakultet.
Ni ja u tom momentu nisam znala šta ću učiti. Danas, nakon 29 godina staža radim u struci, ali ne i ono što sam učila na fakultetu.
Da se vratim na post.
Iako imam kod kuće studenticu, II godina sociologije, imam osjećaj da vrlo malen broj maturanata zna i želi razmišljati svojom glavom. (Iako su ekonomske situacije naših država različite, ipak se te iste situacije u svom globalnom trendu kretanja baš i ne razlikuju previše. Da, mi smo na vratima EU, ali razlikujemo se, čini mi se, da budem gruba, samo o višem standardu života koji istovremeno iziskuje i mnogo više troškova, truda, odgovornosti, … višem stupnju iste količine nezainteresiranosti)
Većina naših maturanata, zaslijepljena konzumerizmom koji izvire iz svakog ćoška, prostitucijom u najširem smislu ama baš svih aspekata života, svoje jedino zadovoljstvo vidi u zabavi, mobitelima, laptopima, dernecima, a nikako u samopoštovanju, kako sebe tako i obitelji iz kojih dolaze, a da ne govorim o potpunom nedostatku poštovanja prema ljudima koji su odlučili svoje znanje i vještine prenijeti im.
U obranu studenata mislim da bih mogla reći jedino to da su oni još, u svojim glavama, nesvjesni odgovornosti koja iz, čak i tako banalnog dijela života – studij, proizlazi. Da li je to opravdajući argument? Nikako. Ali oni to još ne znaju. A nama, bez obzira jesmo li profesori, pedagozi, ili roditelji ne vjeruju. Jer mi smo prastari mamuti koji ne znamo živjeti u 21. stoljeću.
MIslim da ti, kao predavač i profesor predmeta na prvoj godini studija i nemaš puno mogućnosti, jer kako sama kažeš, ti ih samo trebaš (pokušati) pripremiti da razmišljaju svojom glavom.
VJerujem da je teško boriti se s njihovom idejama o obavezama i odgovornostima, jer jedino što vide su njihova prava. Nažalost, nijedna generacija od toga nije imuna, bez obzira o kojim se državama radi, tvojoj ili mojoj.
Uvjerena sam da nećeš i ne možeš, na koncu ni ne smiješ odustati, jer tek to bi njima dalo/potvrdilo njihovu krivu sliku.
Jedino što preostaje, ne samo tebi, nego svima nama, boriti se poput Don Kihota. U toj borbi, ipak ćeš ti, mi, profesori, pobijediti. I iz iskustva znam, to ipak neće biti pirove pobjede.
Iskreno Trati, počeo sam pisati jedan duži komentar na to, ali sam ga izbrisao. Kratko, svi ćele posao u kancelariji, a za to se traži fakultet.
Niko ne želi biti mehaničar, poljoprivrednik, pekar, kuhar ili nešto slično.
A na fakultet gledaju kao na jednu od stanica do kancelarije.
Ima i do profesora (istina malog broja), ali o tome neću
da, vidim da i dr ljudi razmisljaju kao ja: na fakultet se upisuje i ko treba i ko ne treba cisto u manjku alternative. isto tako, fakultet se najcesce bira po imidzu koji isti ima i po tome da li omogucava neki kancelarijski posao bez da iziskuje puno talenta, znanja ili truda. sve su to boljke drustva u tranziciji -slabe ekonomije, nezaposlenosti, puke zelje za brzim obogacenjem, statusnim simbolima, dzidzama i midzama, opste apatije.
p.s. kladim se da svi na predavanja dodju skockani, doduse na onaj balkanski nacin, ali ipak sredjeni: trebice s ocima namazanim sjenama u tri boje i kosom jal blajhanom jal ofarbanom u crno, frajeri u umjetno izlizanim farmerkama i bijelim tenama ili cipelama s pacjim kljunom. slika i prilika balkanske omladine.
p.p.s. ti si doktor sarajevskog univerziteta, neki drugi bloggeri koji komentarisu tvoj blog su isto tako barem diplomirali na sarajevskom univ., a svi vi uporno i konstantno pravite gramaticke i pravopisne greske. i to nesto govori. ja sam studirala vani. iskreno, nisam nikada dozivjela ovoliko ili ikakvih gresaka u tekstovima nasih profesora. stavise, oni su bili sposobni ispravljati gramatiku na ispitima na kojima gramatika nije dio stiva i testiranog znanja.
Dobar, iskren post, Trati.
Dodao bih da nije samo u NASOJ omladini problem; ja predajem vani i slicna je doza (ne)interesovanja. Problem s omaladinom je globalnih razmjera i to mi, kao profesori i pedagozi, moramo prihvatiti i potruditi se da koliko-toliko efektivno funkcionisemo u ovoj novoj paradigmi. Nije lako, pogotovo za nekoga poput tebe, ko ocito zeli da bude dobar u tome sto prenosi na nove generacije
@gost3171 – “…bez da iziskuje puno talenta…” je potpuno pogresna konstrukcija i nije u duhu nijednog juznoslavenskog jezika. Kaze se “a da ne iziskuje puno talenta”.
moguce. ja se nisam opismenila/skolovala ni na jednom juznoslavenskom jeziku. kad pogledam svoju recenicu, vidim da je ona bukvalan prevod s jezika na kojem sam se skolovala;).
gost2352: ako sad krenemo globalno trehati omladinu, pravicemo istu gresku koju su pravile sve generacije prije nas hvaleci SVOJA stara, dobra, zlatna vremena. svaka generacija misli za sebe da je bila vrjednija, uspjesnija, pametnija, mastovitija od ovih sto dolaze. nije ovo generacijski problem niti globalni problem omladine. htjeli mi to priznati ili ne, negdje u svijetu, cak ne nuzno samo u zapadnom, postoje uspjesni univerziteti s angazovanim profama i zainteresovanim studentima.
@gost3171 I ja, kada dodjem u posjetu BiH pa kupim neko strucno stivo u BiH, pa se ibretim i cudim kako se neke kerefeke zovu na BiH 🙂
Usput, kod nas na esej radovima su uvijek kao bodovanje stavljali gramatika i pisanje, mada nema veze sa jezikom 🙂
tramv, ja se sto posto slažem sa tobom. ipak se tješim da nije sve tako crno. neki dan je novi ministar marjanović izjavio na nekom portalu da je i sam bio iznenađen kada je krenuo u posjetu srednjim školama u kantonu koliko pozitivnih primjera možemo naći vezano za srednjoškolsko obrazovanje.
ja lično mislim da mi znamo samo za one ružne primjere jer su takvih puni mediji. znamo za porast maloljetničke delikvencije, znamo da studente koje napadaju i prijete nastavnicima/profesorima, znamo za plagijate, znamo da nam sistem generalno ne valja jer ne potiče kritičko razmišljanje i samostalnost.
ali stojim pri stavu da fakultet nije za svakoga bez obzira na društvene okolnosti. neko mora biti i pekar i automehaničar.
glede gramatike i nepismenosti, kako na fakultetima, tako moje i neke opće nepismenosti u društvu…
ti, ja, ostali komentatori se možda možemo vaditi da smo bili vani niz godina i da smo “doživjeli zaborav” vlastitog jezika. ja lično imam problema sa nekoliko stvari “bi-bih”, “samnom-sa mnom”, ponekad “je i ije” i sličnim riječima gdje se služim vukovim pravilom “piši kao što govoriš” 🙂 No nadam se da ćete razumijeti da kada pišem blog ne trudim se da stvorim literarno djelo, nekada nemam vremena ni da još jednom pročitam napisano.
no generalno mislim da je u mojoj generaciji i par generacija poslije, dok se nije iskristaliziralo šta je to bosanski jezik, došlo do kolektivnog zaborava i općeg nesnalaženja u novonastalim jezičkim okolnostima gdje smo bombardovani televizijskim programima iz susjedstva, te nepismenim novinarima koji nas okružuju na televiziji u u pisanim medijima koji mislim da su “reper društva” dakle oni koji nas podsjećaju na ispravnost jezika kojim govorimo.
ja ne znam kojim jezikom govorim, ima tu hrvaštine, ima tu srpskih riječi, zaboravljenih pravila…ne snalazim se baš najbolje ali ne smatram da sam nepismena.
no jedna stvar je ne znati neka gramatička pravila a potpuno druga stvar je ne znati napisati smislenu rečenicu. tu su opet zaslužni sati interneta umjesto sati čitanja knjiga što je opća pojava u društvu.
evo, mi u novom krugu akreditacije pokusavamo da napravimo smerove koji im jasno pomazu oko buduceg zaposlenja, i u kombinaciji sa tim da odradimo prezentaciju, gde im se jasno kaze zasto to rade i sta ce time da dobiju (tacne poslove, tacne plate, mogucnost napredovanja)
propaganda ide preko zvanicnog sajta fakulteta, preko nezvanicnog studentskog sajta gde ima objasnjavaju sta je to sve dobro i preko prezentacija po skolama u celoj zemlji… uz nadu da ce da nam dodje neko ko zna sta zeli (a fakultet nije lak, pa ne dolaze oni koji nisu hteli nista drugo)
stil i nacin prezentovanja na casu moze da se krade iz inostranstva: mnogi profesori postavljaju, pored materijala i snimke svojih predavanja… i to je korisno cuti.
a da bi pre drzanja prvih predavanja trebalo nauciti kako se ona drze, trebalo bi…
MOja sestra je upisala fakultet na kojem predaješ, samo da bi imala status redovnog studenta zbog kojeg joj se ne gubi pravo na porodičnu penziju, vanredno je studirala pedagogiju. Pedagogiju je završila i radi kao pedagog, ali je tri pune godine bila i redovni student na faxu kojem predaješ i iz nekog razloga izlazila na ispite. To su ti te akljavosti sistema, protiv kojih nemaš neko sredstvo borbe.
Predlažem ti da posjetiš srednju stručnu školu (koju je završila moja sis) a iz koje se većinski upisuju djeca na faks kojem predaješ i sve će ti biti jasno k'o dan.
Primjer poremećene vrijednosti u svijetu. Ljudi sa ASU dobro se namuče da steknu status akademskog glumca, a srebrenog medvjeda dobije neko ko ne zna ni šta je to glumac, nafaka je čudo.
… pa valjda zato jer nije ni morao glumiti već biti samo svoj… to je već samo po sebi toliko šokantno za zapadni svijet i vrijedno srebrnog medvjeda…
@eni On nije glumio, on je bio. Method glumci Depp, Day-Lewis, Brando, Nicholson… potrose mjesece priprema da budu neko drugi, on se citav zivot pripremao da bude on.
OK ali nagradu nije dobio zato što je on, ON, već za najboljeg glumca, a glumac je ipak disciplina i vještina, za koju postoje neki kriteriji prilikom ocjene za status “najbolji”.
Fascinantno je i kako su ” najbolji” muzičari, talentovani ljudi, a ne oni koji su se školovali u tom pravcu. “Najbolji” političari, diplomate (TITO npr.) ljudi koji imaju urođenu osobinu za političara i diplomatu, a ne neki doktor političkih nauka. Kladim se da bi Tito prepisivao da je morao imati papir na osnovu kojeg bi ispunio formalno pravne uslove za predsjednika YU.
Na kraju je zaključak da vrijeme i prilike stvaraju čovjeka. Škola?
eni, good point.
mišljenja sam da škola pomaže u nekom formalnom smislu a da se stvarno znanje stiče radom. vrijeme i prilike zaista čine čovjeka. talentovana osoba će propasti u učmaloj kancalariji sudske pisarnice ali će neko prosječan u poticajnoj sredini vrlo lako postati talenat..
no okolnosti su takve da se fakultet mora završiti. zato smatram da djecu ne treba učiti da štrebaju jer tako neće steći korisno znanje. djecu treba naučiti da istražuju i znaju gdje naći informaciju koja im treba. a ispit bi se trebao prilagoditi tim potrebama. da se ja pitam ja bi svima dala da pišu samo seminarski ali koji će uraditi kvalitetno, onako kako to traži poslovno okruženje.
i radila bih tako da moj predmet nije zaiste prerano u školovanju.
nešto nemam posla što se vidi po silnim komentarima što ih ostavljam…
u ovom smislu imam još jednu poentu a to je ko hoće taj i može. Jako ti je dobar primjer sudske pisarnice, ako neko kojim divnim slučajem završi u toj po meni idiličnoj kancelariji on ima blago od informacija u svim sudskim postupcima od početka do kraja gdje može izučiti zanat do savršenstva te se okuražiti izaći na teren, ako hoće, a onaj ko neće džaba i stimulativna sredina.
Da je po meni i mome, ja bih djecu obarala u prvom razredu kad ne usvoje glasove i abecedu. U drugom kad ne usvoje pisana slova i ćirilicu. U trećem kad ne nauče tablicu množenja i dijeljenja. U četvrtom kad ne napišu smislen prost rad od 10rečenica. U peti razred bi došli predmetnim nastavnicima spremni da nešto nauče i spoznaju, jer nema nastavnik historije/geografije/biologije/hemije/fizike/matematike/kojeg-sve-ne-predmeta kad da se vraća na osnove koje se steknu ranije, od radne navike do iole neke odgovornosti. Izbezumljena sam bila prošle godine kada sam u 5.razredu osnovne uzela Čitanku umjesto mog udžbenika (jer na moj predmet nisu reagovali) i krenula redom da vidim da li znaju čitati na šta sam ostala bez riječi – slovkaju, sriču, vežu u slogove. Hajde uredu, tek su od učiteljice, ali kad sam gotov istu situaciju zatekla u 8.razredu, to me već šokiralo (da ne govorim o spoznajama potrebnim za neke druge stvari i predmete). Roditelji se bune ako si zahtjevan, ako popuštaš; direktor se buni ako su ti ocjene niske jer pobogu to šteti imidžu i bodovanju škole. U srednjoj je ista stvar. Meni kao početniku su preporučili da budem stroga, i jesam, cijelu godinu ja sam GLUMILA neku strogoću i ocjene su bile po tom kriterijumu, da bi na posljednjem profesorskom vijeću ispravljali te iste moje (a ne samo moje)ocjene da bi navukli na prolaz koji odgovara učeniku, odjeljenju i školi. I onda te navučene fine ocjene, djeca i roditelji ubijeđeni da imaju ‘kvalitet’ koji ide da se edukuje u visoko-školskoj ustanovi, bivaju zaprepašteni ukoliko se padne, ili obnovi godina, pa se tješe da time ‘nije to srednja škola’. KAd i diplomiraju, i ne dobiju posla, opet je utjeha nema se štele, nema se posla, nema se para, ovog ili onog, a kad se prođe kroz grad od 8 do 16 (radnim danom) svaki kafić posluje i lijepo radi.
Sve je laž i obmana, pa i to kvazi-studiranje i školovanje. I da, iako sam samo rođena u ono vrijeme, smatram da je bilo puno kvalitetnije jer su se cijenile prave stvari – znanje i kvalitete ličnosti i morala. A sad, sad su bitne one tri boje na očima i izlizane farmerke koje neko spomenu.. 🙂
sretno na predavanjima, i ne gubi barem ti elan za rad, i jedna 10 je uspijeh, znaš da nije do tebe i da do nekog dopire.. ostali su masa, uniforme vremena 🙂
Jako su ti zanimljivi ovi postovi na temu edukacije u BiH. I komentari su takođe konstruktivni i zanimljivi.
Prijateljica mi je asistent na fakultetu koji smo obe završile prije 10ak godina. Ona kaže da je svaka nova generacija manje zainteresirana, da svi hoće uspjeh na brzaka, dok znanje slabo koga interesira. Mene to previše i ne čudi, jer se danas diplome ne cijene previše. Prije su naučnici, akademici, intelektualci bili cijenjeni, danas su to selebritiji.
malo off-topic: Kako u našoj struci posla nema (zbog recesije), ona iz svog ugla savjetuje kolegama da se nastave školovati, da studijski putuju, magistriraju, doktoriraju, ukratko-da ne budu očajni dok recesija ne prođe. Ja se s njom ne slažem, jer sa takvim znanjem i titulama, razočarenje je još veće kad ti daju da prenosiš pakete pločica i radiš inventuru skladišta i direktoru prinosiš kafu. Pored toga, ne mogu mame i tate doživotno plaćati školovanje svojim neosamostaljenim tridesetogodišnjacima.
and the oscar goes to:
http://www.youtube.com/watch?v=zDZFcDGpL4U
i ovim mozemo zatvoriti diskusiju na ovu temu.
i jos da kazem da je traty izuzetno pismena, iz perspektive nekoga ko se svakodnevno bar 2-3 puta suoci sa dilemom ‘sta li je pisac zelio rec’ njeni postovi odmaraju…
ps. ne, ne studiram kod nje na fakultetu, nego kontam nista ne fali i pohvalit zenu malo!
O obrazovanju bi se zaista moglo mnogo toga reci ali sve vise gubim zivce i pri samoj pomisli na to a kamo li diskutujuci o tome.
Osvrnut cu se na ovaj dio vezano za evaluaciju nastavnog kadra, jer je o studentima receno sve sto je bitno i potrebno. Zalosno je sto ne postoji eksterni vid nadzora jer kad pomislim ko sve predaje i ko je zaduzen da prenosi znanje a ni sam ga nema smuci mi se. Kako da ozbiljno shvatim profesora koji kaze “Gledajte gdje mašem mišom” i mnogo toga da ne nabrajam.
Nek te ne sikira to sto je tvoj predmet na prvoj godini. Meni je u najljepsem sjecanju ostao profesor sa druge godine studija Kasim Tatic. Covjek koji je obuhvatio i teoriju i praksu, kroz salu nam se obracao i tretirao nas kao sebi jednake iako to nismo bili ni blizu. (Sad nakon “Iha-haj” godina mi je to jasno:)
Isto tako, zalosno je sto je pri odabiru asistenata glavni kriterijum prosjek ocjena tokom studija a ne prakticna demonstracija i sposobnost prenosenja znanja. Evo konkretno ja imam prosjek 8,6 sto mislim da nije losa prosjecna ocjena a posebno zato sto imam vise znanja od osoba koje imaju prosjek 9 i vise i kada im treba nesto protumaciti i pojasniti meni se obracaju. Ipak, redovno dobijem odbijenicu sa univerziteta jer se prijavljuju ljudi sa visom prosjecnom ocjenom od mene a to glavni kriterijum. I onda se opet vrtimo u krug.
Eto oduzih i ja, mozda i nepovezano, ali mislim da si shvatila sta sam zeljela da kazem. 🙂
“podpitanje” bi mislim trebalo da stoji i u prvoj recenici,odmah na pocetku teksta, mrsko mi se sad vracati, rijec bi se trebala zajedno pisati, pocinje sa ne…..
pozdrav i naprijed u nove pobjede