Ne znam.
Zasto?
Uhvatim ih sa milion djonova sakrivenih u maramice, pod nogom, medju nogama, u indeksu, pod klupom. Oduzmem rad. A oni se samo isetaju i bez stida, sa osmjehom na licu, jos mi kaze Dovidjenja.
Ko veli, nije uspjelo ovaj, al sljedeci put ce sigurno.
Sa velikim “r” sam razocarana u sistem obrazovanja i nepismenu i nezainteresiranu djecu koja dolaze na fakultet. Al o tome poseban post.
mentalitet
kroz religije, kroz okupatore, smo nauceni da mrzimo sistem, da se zadovoljavamo biti na dnu hranidbenog lanca, te lagano grickati plodove dnevne i sitne korupcije, kriminala, nerada, javasluka, lopovluka, petljavine, kvazi vaznosti, kvazi uspjesnosti
ima toga jos, ali ovdje ljudi ne preziru zlo, ovdje ljudi pate sto nemaju dovoljno muda i srece za zlo 🙁
meni je zao sebe same sto, na testovima, moram glumiti zandara svo vrijeme. uloga koja mi slabo stoji. iako je priroda mojih predavanja takva da ocjena na testu nema posebnog znacaja – ja vec znam ko je prosao, a ko nije. test je samo forma koju zvanicno moramo zadovoljiti. a ja vec znam koliko znaju. ali jezik je valjda drugacija vrsta znanja. nesto sto mozes lako provjeriti.
to nam se desava jer se insistira na ocjenama i tituli, a ne na znanju. niko im nikad nije objasnio da uce zbog sebe. roditelji, pogotovu. mama hoce peticu/desetku po svaku cijenu, pa to ti je. koliko smo puta culi: “Ma samo nek zavrsi fakultet pa kako mu Bog da…”.
mada kad se bolje sjetim svog faksa, rado sam prepisivala od drugara stvari koje me u zivotu apsolutno nisu interesovale tipa odbrana i zastita, istorija filozofije i sl. ono zbog cega sam upisala fakultet je bilo nesto drugo i tu sam, bez lazne skromnosti, briljirala.
mentalitet.
jedna moja zemljakinja (rodjena u svedskoj) je u svedskoj polagala ispit putem interneta i, naravno, prepisivala (a svedjanima nije palo na pamet da bi mogla da uradi nesto slicno, pa joj je proslo)
meni je bio vrh kad sam vidio prepisane doktorate u njemackoj, al’ haj’ :p
(sto ne znaci da mi je drago zbog nezainteresiranosti ove nase djece…)
e, da, kad smo kod prepisanih doktorata evo ludog primera:
dodje mi na recenziju rad iz casopisa (sa sci liste) od 25 strana, fino sve lepo analiziram, prezivim grozan engleski, i tek onda se setim da potrazim slican rad i nadjem ga. Skoro sve prepisano (uz minimalno prosirenje teksta) iz rada istog autora od pre dve godine. I to jos sa IEEE konferencije (i dostupan u pdf-u na vise mesta) kad mogu profesori (neka azijska zemlja je u pitanju) zasto ne bi mogli nasi studenti 😉
slažem se da studente ne interesuje bas svaki predmet, posebno oni koji nemaju nikakve veze sa profesijom za koju se obrazuje. ali opet ima i onon nesto sto se zove opce znanje koje treba steci, ako nista d abi mogao povesti neki razgovor u drustvu na tu temu.
i ovo sto luza pise, apsolutno se isto osjecam na ispitima. kao neki zandar koji ne zna da glumi zandara i apsolutno se unezgodi kada uhvati nekoga da prepisuje.
a nije sve ni u prepisivanju. ima nesto i u neshvatanju, nepismenosti, neucenju, nezainteresiranosti i da ne nabrajam :))
korijeni problema su istinski duboko i isprepleteni sa drugim desavanjima u drustvu koja nabraja umorni.
a potpuno se slazem sa luzom da djeca nisu naucena da uce za sebe.
prepisivanje radova i doktorata – da nevjerovatno koliko toga ima u naucnom svijetu. ali i to ima svoje korijene u drustvenim dogadanjima nase ili neke druge manje razvijene zemlje. nema novca za istrazivanje a trazi se objavljivanje radova radi napredovanja u struci. i sta onda uraditi nego prepisati nesto tudje i staviti pokoji rezultat nekog svog istrazivanja…
mislim da cu jos pisati na ovu temu….otčepilo
Hmm, moguce da ljudima jos uvijek nije jasno da ne zivimo u socijalizmu. To znaci da im za posao ne treba samo diploma nego pravo znanje i vjestine. Zavrsiti fakultet na prepisivanje i onda se zaliti sto nema posla je poprilicno kontradiktorno.
Nakon sto sam zavrsio fax, prijavio se na 2 intervjua i primili me na oba. Nisam bio nesto posebno dobar student sudeci po prosjeku, ali sam radio sam ono sto me interesovalo. Dosta kolega sa desetkama i danas trazi posao ili radi nesto sasvim trece.
Mislim da je problem u prihvatanju stvarnosti. Valjda su i studenti zbunjeni, jer ne znaju sta je bitno a sta ne.
pa zar se ne dobije zabrana studiranja ako te uhvate da prepisujes
prepisivanja ima i vani (mislim ljudi su ljudi) ali su konsekvense katastrofalne bas nedavni citam u nekim sudenskim novinama da su na harvardu ucenici radili ispit od kuce gdje trebas pisati neke svoje ideje ali se koristiti literaturom i referirati pravilno i sve a oni prepisali jedni od drugih… te su sviju zajedno izbacili sa univerziteta
samo mislim da se ova tvoja tema ne radi samo o ipitima… primjetila sam da je danas cesta pojava da ljudi druge ljude vide kao “uspjenima” ako su ovi uspjeli zeznuti drzavu pa dobiti penziju na osnovu krivih podataka i lazi ili ako se vode kao ratni invalidi a to nisu ako dobivaju djeciji dodatak a nemaju djece ili ne placaju alimentaciju svojoj rodenoj djeci… to je uspjeh. a ko radi i placa porez je budala… ne znam odakle ovako razmisljanje dolazi ali me zastracuje da su danas takve norme
Ne znam sto je to tako cudno, mislim prepisat na ispitu. Doktorati su nesto drugo i nije mi jasno kako se mogu prepisati?
Ali prepisat’ pitanje koje je i onako debilno formulirano, koje ti je neko postavio cisto da bi dokazao da ne mozes zapamtit sve, da bi pokazao da je on superioran, kako ima titulu (tu opterecenost i psihopaticnost srecemo najvise kod doktora medicine), onda vala prepisat cu.. Jer mi to nije jedini predmet, jer imam jos briga i jer ne zelim radi psihopate izgubiti ljeto ili citavu godinu.
Nisam ni na jedan ispit izasla a da nisam ucila, ali izgleda da profesori zaboravljaju da studenti imaju vise predmeta i vise knjiga od 200+ stranica i da ako nam zaista jednog dana zatreba neki enzim koji se samo jednom u 6 lekcija pominje, da cemo ga googlat 😛
cool, alice, znaci profesori koji zele da provere studentsko znanje su optereceni…
jel ti je nekada palo na pamet, da da bi proguglala neki enzim, prvo moras da znas da postoji? i da bi, mozda, trebalo prvo nauciti da postoji, pa lepo zaboraviti sve detalje (jer, realno, ne mozes da imas u glavi sve ispite koje si polozila u toku skolovanja), ali ostaje trag o ucenom?
a ti milice kao da smo u osnovnoj 😀 ako si na fakultetu, onda si presao to osnovno i srednje znanje i valjda znas sta studiras. I da, kazem da postoje jako jako iskompleksirani ljudi koji nazalost predaju na fakultetima. 🙂
alice, iznenadices se ali danasnja djeca ne znaju ni sta ni zasto to studiraju. za iskompleksiranost profesora se slazem
no, stize novi post na tu temu.
ja sam neko ko je konstanto prepisivao, to mi se ukrvilo i šaptala sam i suflirala jer sam bila jaaako zainteresovana za dobar rezultat. Malo je profesora kao Luza ili ti koje tačno znaju ko će im proći i gledaju ukupno zalaganje učenika/studenta, redovnim dolascima, aktivnostima na nastavi, seminarskim radovima, referatima i sl. gledao se samo taj zadnji papir u kojem pod svim pritiscima, tremama i dekoncentrisanosti zavisi tvoja sudbina, hoćeš li proći ili ne ( taj vid sigurnosti u džonu, dobrom profesuru ne bi trebao ništa predstavljati jer on i bez tog završnog rada zna ko mu prolazi) Ne kajem se ni za jedan džon jer mi je pomogao da nemam čir na želusu i da u roku završim i počnem raditi na poslu gdje konačno učim ono što sam trebala imati kroz praksu na fakultetu, ali zbog lijenih profesora i asistenata nisam. Brzina življanje utiče na to da što prije završiš školovanje (makar i džonovima) i dodžeš do dobrog posla bez obzira koliko si kompetentan da ga obavljaš, jer su uglavnom čelni ljudi i oni koji odlučuju šta da radiš i kako da radiš ljudi koji džonom i Kiseljakom dodžoše do vrha sa kojeg ti… Ko bi to današnjim mladim ljudima trebao biti uzor da zbog njega osječaju potrebu za znanjem
Napisah kilometarski komentar, al odlucih da samo udjelim lajk za tvoj odgovor 😀 Jedva cekam taj novi post 🙂
dovoljno ti je da ocima prosetas blogovima i da samo onako ovlas i u prolazu obratis paznju na generalnu (ne)pismenost, a da se onda zaibretis, jer shvatis da zapravo citas tekstove akademski obrazovanih ljudi ili studenata nekog “prestiznog” pravca. to je moja svakodnevna doza adrenalina. uzrok problema je nerazvijenost drzave koja ne moze da absorbuje manje sposobne, manje inteligentne, manje vrijedne, manje -stagod hoces- osobe na radna mjesta sa nizom spremom. nema fabrika i radnih mjesta po fabrikama. samo na primjer. kao posljedicu toga imas momka koji vjerovatno zna pisati samo stampanim slovima, koji je zavrsio srednju elektrotehnicku bez da joj zna izgovoriti ime, a sa elektrotehnikom ima veze isto kao ova ja, koji ide na karate od malih nogu, ali nije jos dogurao do crnog, jer se udebljao, ali je onda upisao DIF da predaje fiskulturu, jer on zapravo otkako je zavrsio srednju skolu ne moze da se zaposli ni kao portir! radnih mjesta nema! pa da bi povecali sanse, da bi prekratili vrijeme vjecnog cekanja na nesto, svi ti, sorry, glupi i akademski nesposobni ljudi upisuju fakultet. ili bilo kakav (saobracajni, odbrana i zastita, socijalni rad, geografija, istorija…) ili ako su ambiciozni i odmah hoce da voze dzipa -“menadzerstvo”. nerijetko se sjetim profesora na svim tim fakultetima kada se suoce sa masama anti-studenata koji ne znaju ni gdje su ni zasto su tu.
najcrnje mi je kad vidim nepismene i nezainteresovane koji su uspjeli da zavrse fakultet. o masama s fakultetima koje “ne vole” da citaju cemo nekad drugi put.
moja je sreca da imam male grupe ljudi koji su s namjerom dosli uciti to sto uce. zato mi je lako provjeriti njihovo znanje i dokle su uopste. pa opet na kraju poneki virkaju jedni drugima. narocito tinejdzeri, navikli u skoli, sta li. kad osjetim nekakvu moralnu obavezu da ih napomenem da su dosli tu sami da bi nesto naucili, osjecam se staromodno i mimo svijeta. pokusaji da izazoves neki osjecaj krivice su ravni nuli. poslije ih sacekam na usmenom 😉 ali imala sam i fantasticnih primjera mladih, ambicioznih i apsolutno sposobnih ljudi i zato ne mogu da generalizujem. nastojim ih hvaliti toliko da drugi ne mogu, a da se ne ugledaju bar malo.
ne znam kako bih provjeravala znanje na mjestima gdje ima po 200 studenata kao na medicini, gdje te profesor i ne zna. testovi su, pretpostavljam, neophodni sa svim svojim manama. previse toga zavisi od cinjenice kako ces proci (v. pod Eni) i vjerovatno su zato spremni na sve. stoji cinjenica da se malo uci i da je biti streber najveca kletva.
ja ne bih htjela da me lijeci ili uopste primi doktor ili doktorica koji su na ispitima prepisivali, jos imaju obraza da traze kovertu
isto tako ne bih da me lijeci onaj doktor koji je zavrsio medicinu zato sto ima doktorske gene i pravo prezime tj mamu i tatu doktore zbog kojih su ga na fakultetu pustali (kolege smo danas ja pustim tvoje dijete sutra ti moje jeli).
kasnije im citas naucne radove i ibretis se kako uopste takav dokument (nista vrijedniji od toaletnog papira) moze da se zove naucni rad
mislim da tu ima vise stvari
prije svega, (mozda nije slucaj na tvom predmetu) na nasim fakultetima se forsira mehanicko ucenje napamet.
to je znanje, naucio ga ili ne koje brzo iscezne iz glave
kada bi na ispitima bili neki kreativni zadaci, ne bi bilo moguce ni prepisivati
a i omladina danas je drugacija, nedavno sam citao da u usa velik broj studenata uci oko 3 sata sedmicno – znaju manje nego prethodne generacije a imaju nerealno visoko misljenje o sebi i svojim sposobnostima
usa je toliko heterogeno drustvo da ga ne mozes ni sa cim porediti. ko zna na koji sloj se taj podatak odnosio. bas u usa imas nenormalan akademski pritisak na djecu jos u pelenama. doduse, ovisi o CIJOJ djeci govorimo.
sto se tice kreativnosti na ispitima: toliko tih univerzitetskih odsijeka ni nisu uopste naucne discipline, jer se radi samo o akumulaciji podataka. to i mozes samo uciti napamet, pa onda zaboraviti… prepisivati na stranim jezicima ili elektrotehnici ili ekonomiji ima sasvim drugacije posljedice po studenta. a i studenti su sasvim razliciti bas na nabrojanim faksovima.
…ti si pisala prije godinu dvije, neznam tacno kada, kako si pocela raditi doktorat i nakon samo par mjeseci objavljujes da si postala PhD, odnosno doktor. To, mila moja Trati, NIGDJE u svijetu nema. Mislim, doktorati se rade godinama a ne u par mjeseci. Evo, upisujem doktorat sad za Septembar 2013 i radicu ga 5 godina…sve preko toga moram da napismeno trazim da mi odobre produzenje. I jos si, ako me sjecanje sluzi, pitala dali iko od tvojih citatelja ima pristup nekim “search engines” da ti mozemo izvuce neke tekstove. Malo je reci da mi je to bilo sokantno. Kada si stigla uraditi research, kada si stigla obraditi rezultate, dali si objavila svoj research u nekim strucnim novinama (znam, znam napisala si poglavlje za jednu knjigu…citam pa znam) i sve je to divno. Ali, uraditi doktorat u samo par mjeseci je ha ha ha.
Znaci, kakvi profesori takvi djaci. Halali, ali tako nekako to dozivljavam.
PS varanje na testu mi jeste palo na pamet (pogotovo kada je u pitanju bila hemija fizika i te karafeke gdje se ima bas puno pamtiti) ali sam strasljivko pa nisa nikada. Drugom pomoci na testu sam uvijek za…kostalo me jednom kada mi je profesor dodjelio nulu za test zbog pomaganja drogome. J***ga.
@Uredu to ali Hahaha, sto je proliva 🙂 Nisam ja to ni pratio, ali rekoh hajde, da vidim kako. Nije za par mjeseci, vec za 18 mjeseci (paran broj). Usput, da sam znao, mogao sam ti ja dati pristup clancima na scholar.google.com
http://tratincica.blogger.ba/arhiva/2008/06/18 – pocela doktorat
http://tratincica.blogger.ba/arhiva/2010/01/11 – evo pise da ga amora braniti 🙂
Fakat, Tratincica je primjer nebuloze obrazovnog sistema u BiH i razlog zbog kojih ga treba mijenjati. Doktorat u 18 mjeseci, samo u BiH 🙂
P.S. Tratincice, na instituciji na kojoj sam nedavno dobio Master (nakon vise od dvije godine rada), doktorat se radi puno radno vrijeme 4 godine, a pola radnog vremena 8 godina. Toliko o doktoratima od 18 mjeseci.
a da je neko procitao prvi post (pocela doktorat), video bi da je pocela pisanje samog dokumenta od materijala spremnog za isti
pisanje doktorata (fizicki posao) nije isto sto i studirati na doktorskim studijama (tih realnih, 4 do 5 godina).
studirati je proces od upisa, istrazivanja (negde i polaganja ispita), prikupljanja rezultata, objavljivanja rezultata, prijave teme (za koju vec treba imati neke objavljene rezultate), pa tek na kraju pisanja (od minimum 6 meseci)…
Njoj je odobren rad na doktoratu osam mjeseci ranije
http://tratincica.blogger.ba/arhiva/2007/09/11/1125494
Toliko o godinama istrazivanja i slicnih glooposti. Uhvatila je Uredu to ali, a ja znam koristiti trazilice pa mi lahko naci da nekome od odobrenja rada doktorata, pa do promocije u zvanje doktora treba dvije godine. Svaka cast na ovome “Uredu to ali”
eventualno postoji razlika u procedurama u razlicitim zemljama
u nasem okruzenju se rad odobrava posto su istrazivanja bar delimicno zavrsena i neki od rezultata vec objavljeni. a to je na pola posla, a ne na pocetku rada na doktoratu.
dragi moji gosti, nije bas da osjecam potrebu da se pravdam, ali zbog istinitosti informacija moram reci da niste uspjeli istraziti dovoljno da spoznate da je projekat iz kojeg je izvucen doktorat finansiran od EK FP 5 programa i da je radjen u periodu od 3 godine od 01.01.2003 – 31.12.2005. Projekat je moj institut radio pod nadzorom i u saradnji sa profesorima sa holadnoskog univerziteta, talijanskog instutata i njemackog istrazovackog centra. Po zavrsteku projekta su izvuceni podaci i naucno-istrazivacki rad na anaerobnom bioreaktoru i napisan doktorat posto je tema naknadno odobrena.
Dakle rad se radio 3 godine samo je tema prijavljena po zavrsetku projekta.
http://cordis.europa.eu/search/index.cfm?fuseaction=proj.document&PJ_RCN=6059024
malo vise o projektu i svim rezultatima mozete naci ovdje
Cak i u postu koji citirate
http://tratincica.blogger.ba/arhiva/2010/01/11
pise:
“Jednom sam pisala kako sam sa ovim doktoratom išla obrnutim putem. Prvo smo radili istraživanje a tek sada radim pregled literature. Tada je išao jedan EU istraživački projekat i doktorat nije bio ni na mapi. Kada se projekat završio tek se tada rodila ideja da se pretoči u doktorat.”
Sto se tice objavljivanih radova za koje se postavlja pitanje gore, naravno da sam objavila. Dva u CC i jedan na domacoj konferenciji u Zenici 😉
Trati, svaka cast. Brava, brava!!!
Nego, hajde ti nama malo piskaraj o tome kako su ucenici u Bosni bljak grozni. Daj mozda neke ideje kako da se popravi stanje. De nek se djecica malo ugledaju na super-mamu Tratincicu blogerasicu, zavrsila doktorat dok joj bebica spava, dok putuje, dok obilazi razne baby friendly restorane po Saraj'vu (jer hebote ko ima vremena da kuha kad se doktorat pise).
Ti meni nisi smijesna, da pace. Imas djon za obraz pisati ovakve gluposti a pola ljudi u Bosni moze samo da sanja da mogu poslati svoje djete na skolovanje u nekom od nasih ‘vrlih’ fakuletat da se odljepi od memle i blata i ocaja u kojem nas je ostavio rat.
Sram te i stid bilo. Dodji na ideju kako da okurazis svoje studente, kako da posadis klicu nade da ce sutra biti bolje. Napravi ljude od njih, ako mozes, daj sve od sebe. Ili budi katalist promjene ili zacepi i budi hausfrau i uci kako djetetu plesti pletenice.
Uredu to ali… de se predstavi?
Blogom, npr. A ako ne blogom, eto makar temom. Tog doktorskog rada. Čije prijavljivanje željno očekujemo u septembru (piše se malim slovom)
Piskarati okolo o drugim ljudima, i to kako je očito, lažno, a kriti se iza no-name komentara je samo po sebi dovoljno da te diskredituje od bilo kakvog razumnog shvatanja.
Tako da, uglavnom, bljutavo. Pravo bljutavo.
PS: Moj master program npr. traje dvije godine. Ja sam ga zavrsila ni za godinu.
Doktorirat cu za slijedece godine. A tema mi je prihvacena ove.
I to sve na jednom od najboljih europski fakulteta u Europi. U mojoj branši.
I da… zamisli, KUHAM. I izlazim. I putujem.
Samo mi još to dijete fali, pa da me diskredituješ.
Bljak!
Bas bljak!
Klub komleksasa koji mrze tratincicu i ostale sretne i uspjesne zene je svaki dan sve veci. Blago njima kad imaju vremena da toliko istrazuju tudje zivote…moze im se kad mrze sopstvene…
ma u redu je 🙂
jesu mi smiješni ovi koji te istražuju i još imaju kao DOKAZE sa postovima.. mada eto master za moju struku znam da je 2god nastave (4semestra)a rad možeš početi pisati već na drugom i završiti ga do kraja, tj za dvije god da imaš MSc, ili MA.
što se prepisivanja tiče, nisam nikad jer me bilo strah. Na prvoj god su jednog studenta uhvatili i za tu akademsku godinu dobio je zabranu izlazaka na ispite, pa možda radi toga i nisam smjela. Jedan sam predmet položila tek 7x al sam ga položila. Kad sam pala peti put, moj babo lično je rekao da uzme pare i ode profesorici i dadne joj jer trebam da upišem treću godinu a moram prenijeti predmet (nije bilo za uslova, već za čišćenje godine). Tad sam plakala od muke jer ne ide sa učenjem, ali bi mi još gore bilo da sam platila taj ispit. Kako bi me drugi asistenti gledali, obje godine učenja bi bile uzalud i ja bi bila obilježena. I haj padnem još jednom, prvi januarski rok na trećoj, dakle prenijela ga, i na drugom kad sam bacila skriptu i knjigu u kantu pred asistenticom, dobila 8. Ta asistentica kojoj sam bacila knjigu je jutros poslala por na fb da skupa idemo na ovu konferenciju.
Al hej, uči sine da budeš prvi na birou.
Dođe jedan prosječan student, sa željom da se uzdigne, što moralno, što akademski, što duhovno, i dočeka ga fakultet pun korupcije, mita, laži, prevara, prepun frustriranih profesora, s kojima ne možeš normalno porazgovarati, koji te poprijeko gledaju kad dođeš na konsultacije (uz obavezan pogled što-baš-sad), a koji redovno kukumače kako im studenti ne dolaze na konsultacije. Koji redovno podsjećaju studente da nisu na istoj ravni i da nikad neće biti, koji redovno ponižavaju studente i smatraju ih manje vrijednim. Koji prave glupe testove, koji nezanimljivo predaju gradivo i koji povrh svega ne znaju primiti ni kritiku, ni savjet na račun svog rada. Alfe i omege našeg društva.
I ne čudi me što se u takvoj okolini student odluči za prepisivanje. Čudi me što u takvoj okolini ne rade i gore stvari. Nije da opravdavam, ali nije ni da ne razumijem.