Danas smo primili tužnu vijest da nam je ponuda odbijena u drugoj fazi evaluacije. Malo je reći da sam razočarana jer je toliko truda uloženo ali očigledno nije bilo dovoljno. Ili nije povoljan politički trenutak. Pojma nemam.
Čovjek se jednostavno razočara, posebno kada zna koliko uzbuđenja prati proces stvaranja ideje, pisanja, dogovaranja…
Opet stvaramo novu ideju, opet pišem i bullshittiram.
Ovaj put razbijamo stereotipe, a vi mi pomažete u tome. Hvala vam na doprinosu u prethodnom postu sa vašim asocijacijama na "naučnika".
Možda ćemo sljedeće godine svi zajedno da spoznamo da su naučnici obični ljudi, kao vi i ja, koji su možda imali težak put do zvanja koje su stekli, koji ne nose bijele mantile i naočale, nemaju friz kao Anštajn, ne liče na Baltezara, ne nosaju epruvete u džepu, nisu protaćili svoj život u učeći pogrešne stvari…
Stereotipi su čudna stvar. Nisu vezani samo za naučnike naravno. Cijeli život nam je satkan od stereotipa i nekih očekivanja koja društvo postavlja pred nas. Da se ponašamo ovako ili onako, da se uklapamo u društvene norme koje možda nismo u mogućnosti zadovoljiti. To naravno stvara frustraciju jer nekada čovjek jednostavno ne može igrati određenu ulogu koju mu društvo nameće. A uloga koju društvo nameće ne mora nužno biti ona ista uloga zbog koje smo stvoreni na ovom svijetu.
Malo odoh od teme, ali često o tome razmišljam kroz poznanike koji se nisu udali/oženili, poznanike koji ne mogu da imaju djecu ili one koji imaju jedno ili petero djece. Svi osjećaju da nešto nedostaje u njihovom životu, stalno se preispituju, jer je društvo nametnulo da se moramo udati/oženiti inače nismo normalni, da moramo imati djecu i to tačno dvoje djece jer je to društveno prihvatljivo. Neki ljudi zbog toga pate što značajno utiče na kvalitet njhovog života. Ili stalno razmišljaju da li čine pogrešno što ne žele stupiti u brak ili ne žele imati djecu ili se pitaju da li su pogriješili što imaju jedno, odnosno bivaju posmatrani kao "rijetke životinje" vrijedne divljenja jer imaju petero djece.
Svi smo mi na ovoj planeti sa nekim razlogom, bilo da vjerujemo u Boga ili mislimo da je to stvar sudbine da smo se našli tu. Naravno lakše je za objasniti ako vjerujemo u Boga jer on nas je stvorio da nekim razlogom i predodređenom ulogom na ovom svijetu. Ja stvarno vjerujem da je prvenstvena uloga žene koja može i želi da ima djecu da bude majka, a dalje je do nje same da potraži da li može imati još neku dodatnu ulogu zbog koje je stvorena. Ali onaj ko ne može ili ne želi da se uda/oženi i on sigurno ima svoju ulogu koju treba da potraži. Možda je ta uloga da obrazuje ljude, možda da bude nosilac porodice, možda da pomaže druge, možda da istražuje za dobrobit čovječanstva, možda da udomljava životinje, šta ja znam…Uloga može biti milion, fol je pronaći svoju ulogu koja ne služni nužno da zadovoljimo društveno prihvatljive norme.
Tragajmo i dalje. Što kaže Eni, jedna kap tinte jest jednako jedna kap krvi šehida. Naravno ako ne širi zablude i unosi smutnju. Ako služi Jednom i Jedinom i ako je napisana u Njegovo ime. Ako svoju ulogu igramo tako da On bude zadovljan nama. Ako djelujemo na način da zadovoljimo Stvoritelja a ne neke društvene norme.
Jedino cu komentarisati na ovo gdje spominjes roditeljstvo… imati jedno a ne petoro djece je po meni racionalnije glede trenutacne situacije u drzavi, u svijetu a i u vlastotom domu… petoro djece je malo pretjerano cak glede globalnog nataliteta… ne trebam spomenuti i cinjenicu da su obrazovaniji i bolje stojeci roditelji upravo opredjeljeni na jedno ili vec dvoje djece dok su oni koji ne planiraju trudnocu i gdje se takve stvari prosto “dogode” obicno nizeg obrazovanja i slabijeg ekonomskog plana buducnosti porodice… nisam slucajno majka jednog djeteta, dok mi se ne cini bas po planu imati vishe od troje djece mada ne osporavam pravo da covjek ima koliko zeli djece, no smatram da je ipak pogresno imati vishe djece nego li onoliko koliko covjek moze priustiti bez da iko u porodici ispasta na bilo kakav nacin (glede osnovnih stvari naravno)…
Djeca su najveće blago i bogatstvo. Kome je Bog dao da ih može imati i podizati treba da ih ima i odgaja…
Ko ne može imati djecu, možda može naći smisao i svoju ulogu u tome da usvoji neko siroto dijete, kome sudbina nije podarila da živi sa biološkim roditeljima.
Ko se svjesno odluči da neće imati djecu za mene je “roba sa greškom”.
Nakon što sam rodila prvo dijete, nekako sam osjećala da mi je dužnost (kad već materijalno i zdravstvano mogu), da mu dam i brata ili sestru, znajući koliko meni moj brat znači…
Nešto sam skeptična glede “nauke i naučnika u BiH”. Prevelika smo mi bijeda da ovdje smislimo nešto što drugdje nije odavno smišljeno (i primijenjeno)…
stereotipi i predrasude… interesantna tema :))
meni su osobe koje zele pripadati grupi stereotipa koje opisujes ili jako dosadni ljudi ili jako iskopleksirani ljudi koji se boje odudarati od tog streotipa (to su opet predrasude koje ja imam). Ljudi se boje odudarati od te slike stereotipa jer se boje predrasuda ali zar nemamo mi svi predrasude o stereotipima?
Meni je sasvim glupo udati ili ozeniti se za osobu sa kojom si zajedno 10 godina samo zato sto te drustvo pritiska da je vrijeme da se zenis/udas, da moras nakon 9 mjeseci da rodis jedno pa nekon 2 – 3 godine drugo. Po meni razlog za brak, djecu, karijeru i sve ostalo treba doci iz srca i duse a ne zbog pritiska okoline. Tako isto po meni svako dijete treba biti zeljeno a ne napravljano da se pokaze da se moze… Gdje su tu sopstvene zelje pojedinca? Nije ni cudno sto su toliki ljudi nesretni kada citav zivot rade stvari koje im se ne rade da bi ih drustvo u kojem zive prihvatilo…
Kada vec spominjes djecu ja to gledam ovako. Generacija nasih roditelja su imali po dvoje u prosjeku. Generacija njihovih roditelja su ima vise pogotovo oni koji su zivjeli na selima imalo se i po 5-10 djece. Sta mi onda kaze da je nasoj generaciji potrebno da ima 2 djece? Ama bas nista? Po meni dvoje djece nije normalno, normalno je onoliko koliko je normalno za svakog individa posebno. Nekome je to jedno nekome petero pa nismo svi isti… Kao sto nismo svi jednko dobri u sportu ili u matematici ili u jezicima… tako nismo svi ni za radanje 5 djece a opet neko rodi 5 djece i ni ne napati se :))
Odličan ti je ovaj post…
Svako od nas u životu ima barem nekoliko stvari koje iskaču iz stereotipa, jer je ljude nemoguće zadovoljiti.
Ka'š se udati? Ima li novinee? Ako nemaš djece, što nemaš? Kad imaš jedno, ka'će drugo. Kad imaš troje, pobogu, šta ti bi? O četvoro i više, da ne govorim, kao da si lud i primitivan (dvije mi bliske prijateljice imaju po 4, pa znam).
Onda tu su i modni izbori (ka'š se ošišati), što nisi završio fakultet, mogla si i magistrirati, mi kosistimo Ariel, a ti Persil ccccc.
Onda religijske predrasude, stereotipi. Nacionalni, rasni, geografski…
Ma super ti je post!
Nije se rodio ko je svijetu ugodio (stara narodna)
Predrasuda je uvijek bilo i bit će, po meni je bitno da želimo biti dobri ljudi, djeliti ovakva mišljenja i svakim danom klesati sebe u najboljem smislu. Biti roditelj je najveća odgovornost. Iskreno sebi odgovoriti na pitanje da li sam u stanju (ne roditi djete, već odgojiti čovjeka). Vrijeme je odlučujući faktor u odgoju čovjeka i teško ga je naći i za jedno djete, međutim to su opet stvari koje su ti namjenjene nekom višom silom, zovi je kako god i na neke stvari jednostavno ne utičeš. Djete sam naučnika i divan mi je život uz takvog roditelja. Perspektiva naučnika u Bosni, ha kao i perspektiva Bosne, zna se ko nafaku određuje, bitno je da je čovjek zadovoljan.