Ipak poželim neko pismo

Objavljeno od strane tratincica / 18 komentara za Ipak poželim neko pismo

Kada sam bila u srednjoj školi, ljudi koji su bili oko mene su počeli da odlaze jedan po jedan po svijetu ili po tadašnjoj Jugoslaviji. Veze smo održavali naravno pismima.

Prvo je bio jedan Toni. Otišao čovjek u Beograd. Počeli smo se dopisivati, jer ne znam ni sama kako, ali ta prva zajednička godina u I razredu gimanzije nas je pravo zbližila.

Onda je otišla Belma. Onda Sanela. Onda Dejan. Onda Nataša. Onda sam otišla na more i upoznala Anju, Sandru. Onda sam upoznala Mostarce. I sa svima njima sam se dopisivala.

 

Sjećam se da je euforija oko dopisivanja bila tolika da sam imala svoj vlastiti ključić od poštanskog sandučića i slatkog uzbuđenja kada bi ulazila u haustor pitajući se ima li nešto u sandučiću. Bijele koverte, plave koverte, koverte „par avion“, šarene koverte iz Amerike, čestitke za rođendane, one velike sa slikama, što se presavijaju pa unutra imaju neku super šaljivu poruku za rođendan a kojih nije bilo kupiti kod nas, koverte sa slikama, koverte sa poklonima, namirisane koverte. I sve ih čuvam.

 

Sjedim nešto i kontam, od kada nisam dobila pismo. Poželila sam tu slatku euforiju, poželila sam da prevrćem sve te koverte u rukama, da sa uzbuđenjem čitam najnovija dešavanja mojih prijatelja po svijetu, da budem dio njihovih života.

 

Tako je bio lijep osjećaj da si nekome važan i da misli na tebe iako je okean između vas, i da samo zato što misli na tebe, sjede i napiše ti pismo jer želi da podijeli svoja razmišljanja sa tobom, jer te smatra dovoljno vrijednim da ih pročitaš.

 

Onda je došao email, onda smo odrasli, pa iako manje više znamo gdje je ko, iako znamo svoje nove elektronske adrese, ne dopisujemo se. Ili se sjetimo jednom u godini za rođendane, i pošaljemo elektronsku čestitku, a iako te upitaju šta ima, strpaš sve što se dešavalo u protekloj godini u tri rečenice i to je.

 

Poželila sam da dobijem pismo. Definitivno.

 

Ipak poželim neko pismo
Ipak mada zajedno nismo
Piši,piši ko nekad 2-3 reda
Piši,znam da je gužva i da nećeš stići

PODIJELI NA
LinkedInPin It
tratincica

18 komentara

  1. ..Ja sam nedavno,jednome australcu, poklonila komplet za pisanje pisama – onaj fini, zuckasti papir, koverte u odgovarajucoj boji …uz kompet razglednica moga grada sa starim slikama…razglednice vise-manje,ali komplet za pisma hga je podsjetio,kako dugo vec ,nikome nije pisao pisma.Rukom. I odaslao ga postom…eh,da…

  4. A ja sam bas ovih dana napisala jedno pisamce koje ce otputovati na drugi kontinent… bas je lijep osjecaj sjediti za stolom i svojom rukom i olovkom pisati pismo… sega stvar, na par mjesta sam stavila po dva tri smajlija :)) smijesno izgledaju kad se rukom nacrtaju, skroz su nekako slatko cudni… :))

  6. I ja se evo ravno godinu dana nakanjujem da drugarici(koja je u Australiji od 92.) sa kojom sa odrasla napišem pismo.I ne merem.Nikako.I ni čestitku joj za rođendan nisam napisala 🙁
    A ona ne koriti mail.Barem je tako bilo kad smo se zadnji put prije dvije godine čule.Dvije godine, heeej!
    A odrasle skupa…

  10. potpuno je drugaciji ceif kada dobijes klasicno pismo…bas tako kako si i sama objasnila, u trenutku ti bude drago da nekome toliko znacis da je sjeo da ti maksuz napise nesto…

    ja, na svu srecu, imam jednu prijateljicu koja odbija da postane dio elektronske revolucije i ona i danas dan pise pisma…kad sam neki dan dobila dvije karte od nje za jedan dan, na meni nije bilo glave:))

Komentariši