Otvorio sam knjigu nasumice i naišao na priču o Aleksandru Makedonskom. Car je, priča se tu, dobio na poklon divne posude od stakla. Poklon mu se veoma svidio, a ipak je sve polupao.
-Zašto? Zar nije lijepo? – pitali su ga
-Baš zato – odgovorio je on. Toliko su lijepe da bi mi bilo teško da ih izgubim. A vremenom bi se jedna po jedna razbijala, i ja bih žalio više nego sad.
Priča je naivna, a opet me zaprepastila. Smisao je gorak: Čovjek treba da se odreče svega što bi mogao da zavoli, jer su gubitak i razočarenje neizbježni. Moramo se odreći ljubavi, da je ne izgubimo. Moramo uništiti svoju ljubav da je ne unište drugi. Moramo se odreći svakog vezivanja, zbog mogućeg žaljenja.
Misao je surovo beznadna. Ne možemo uništiti sve što volimo; uvijek će ostati mogućnost da nam to unište drugi.
Meša Selimović “Derviš i smrt”
*******
Uvijek će biti ta jedna kap koja će preliti čašu…
Ostajte mi dobro dragi moji bloggeri…..
