beats by dre cheap

Svakodnevnica

Pitam se kako bi bilo imati radno mjesto na koje barem jednom mjesečno dođeš a da nemaš ništa da radiš. Da onako pola dana piješ kafu, četvrtinu čitaš novine i još četvrtinu ideš od kancelarije do kancelarije. Da ti je onako mozak na paši, da ne moraš ništa da misliš. I da zbog toga ne osjećaš stid. Razmišljam jako. Naprežem se. I ne mogu se sjetiti da sam imala takav dan u posljednjih, pa brat bratu, 5 godina.

Sutra imam razgovor sa posljednjim članom komisije. Nadam se da me neće puno mučiti i da će napokon biti zakazana odbrana doktorata. Da se hoće više završiti čini mi se k'o da bi se rodila.

Osim toga, ništa. Dani se nižu jedan za drugim. Nema neke posebne razlike. Prošle sedmice sam prvi put nakon povratka sa porodiljskog išla na dvodnevni put. Toliko sam se brinula kako će Cvjetak to podnijeti da bi se ispostavilo da nije ni pitala za mene. Rečeno joj je da sam na putu, a pošto nam je babo često na putu i zna šta je to,  rekla bih da je jednostavno shvatila da me neće biti i nije ni pitala za mene. Babu je navečer zagrlila i zaspala za 15 minuta. Ujutro je došla teta, prošao dan i mama je došla. To je konstatovala poljupcima i brzo se zaboravilo da sam uopće bila odsutna.

Koliko god mi je bilo frka, ipak sam sretna jer vidim da je ipak djelimično samostalna i nije pupčanom vrpcom vezana za mene. Hvala Bogu da je tako. Mišljenja sam da treba dijete osamostaljivati što je prije moguće. Krenuti sa prostim stvarima kao što su "ostavljati kod nekoga povremeno", "da samo jede", "da se samo oblači", "da posprema iza sebe" i sl.

Često se sjetim priče prijateljice koja je rano ostala bez majke. Za razliku od brata koji je bio jako vezan za majku, ona, koja je bila dosta samostalna, je brzo zaplovila u novi život dok je bratu trebalo jako dugo, pa čak sve dok se nije oženio.

No u šta se pretvori ovaj post. A u stvari sam počela da ga pišem računajući da neću imati ništa da kažem.

... by Tratinčica
http://tratincica.blogger.ba
15/04/2010 21:05