beats by dre cheap

(Ne)normalno stanje

Ponekad se bojim sama sebe kada razmišljam kako stvari koje mi se dešavaju (ne)utiču na mene. Tačnije, osjećam se baš kao žena Kiborg bez nekih posebnih emocija koje bi trebalo kao da me obuzimaju u nekim ključnim trenutcima mog života.

Čitam postove dragih žena po blogu koje su trudne ili koje imaju djecu kako preživljavaju sve ono što im se dešava. Žene bivaju preplavljene emocijama za svaki trenutak dešavanja oko njih. I to je valjda normalno.

A ovo moje stanje je valjda nenormalno. Ja valjda kroz ovaj život i ono što mi se dešava prolazim kao slučajni prolaznik. Kao da se ne dešava meni. Kao da ja to sve nekako mehanički i zato što to tako treba. Drago mi je, radujem se, uzbuđena sam ali sve ono nekakao umjereno, tek toliko da ne ostane neki poseban pečat na meni. Kao, konstatujem neko stanje, raduje me određeni period i onda zaboravim i idem dalje.

Neki dan mi uđe u kancelariju jedna osoba i reče, ono kao, gdje su ti slike djeteta u kancelariji. Druga osoba mi zatražila mailom da joj pošaljem sliku djeteta a ja skontam da nemam ni jednu na računaru. Kod nekih vidim desktop krase slike njihove djece u krupnom planu.

Ja nisam od tih žena što će nosati slike dijeteta u novčaniku i svima pokazivati, nemam po kancelariji obješene slike muža i djeteta, desktop mi ne krasi slika djeteta nego neka kreacija sa Vladstudia, kada sam na poslu dijete mi ni ne pada na pamet, uopće ni ne nazovem kući da vidim kako i je šta radi. Razmišljala sam zašto je to tako i valja je zato što to prihvatam kao neku normalnu stvar da ja kao sjedim u kancelariji a da je dijete kao kod kuće sa nenom i da tih 7-8 sati mi trebamo biti razdvojeni i to je to. Slike bi me samo distraktirale u poslu i vjerovatno bi sjedila i buljila u njih jedan određeni period dana, pa razmišljala, pa zvala da vidim kako je...jedna stvar povlači drugu. 

Da li to znači da svoje dijete volim manje od nekih žena koje sa više emocija posmatraju život oko sebe? Da li je normalno biti "dozirano emotivan"? Da li je to neka prepreka da uživaš u životu više? Nemam pojma, ja se osjećam sasvim normalno. Ali ponekad poželim da neke stvari koje me emotivno dotaknu ostave i neki dublji pečat na meni pa da mjesecima i godinama poslije mogu da preživim neke trenutke istom onom emocijom kao kada su se desili.

... by Tratinčica
http://tratincica.blogger.ba
29/11/2008 04:42