beats by dre cheap

...crnu kao braća Arapi

Kako to obično biva u prvih 20 godina, od djeteta se ništa ne stigne, pa tako ni pisati blog. Evo između dva presvlačenja i hranjenja a prije tuširanja da dovršim priču o porodu.

Dakle, carski rez.

Koliko je meni poznato, danas je među ženama jako popularno da se rađa na carski rez. U našoj zemlji to malo teže ide jer moraš znati doktora, i onda doktor mora da izmisli razlog da te porodi na carski rez, ali i to se da ujdurisat ako žena tako želi. U Turskoj npr., posebno među ovim bogatim slojem i ljudima iz džet seta, carski rez je skoro pa jedini način rađanja. Uglavnom razlog je "da se žena ne pati", tj. da ne osjeti "porođajne bolove".

Kad slušaš žene koje su rađale na carski dobrovoljno, a znam jednu, niko ti ne priča crnjake vezane za tu vrstu poroda. Čak šta više, ova koju znam kaže da bi opet tako, samo da se ne pati.

Ja ne znam jesu li te žene neki Kiborzi ili šta, ali carski rez je sve samo nije "porod da se žena ne pati". I fakat mi nije jasno kako žene mogu dobrovoljno želiti da ne osjete porođajne bolove, a da osjete sve ostale crnjake koje donosi carski rez. A da ih nabrojim samo par koje sam osjetila na svojoj koži:

1. To je operacija koja se izvodi pod totalnom anestezijom. A i ne mora, može samo spinalna pa da si svjesna svega al te ne boli. Neko je to spomenu u komentarima ispod..draga ženo, hvala ali NE hvala. U mom poimanju stvari biti budan dok te režu je veći crnjak od carskog reza :) Dakle, kod carskog reza režu stomak, i još tri-četiri sloja ispod, razmiču komplet utrobu da bi došli do bebe, i poslije to sve vraćaju na mjesto i šiju. Koga interesuje ima na youtube operacije uživo. Ne preporučujem.

2. Kako je to operacija pod totalnom anestezijom, valja se povratiti iz narkoze. To je za mene bio prvi crnjak. Buđenje iz narkoze je prošlo tako teško da ni sama ne znam kako sam se probudila.

3. Prva dva dana se boravi u intenzivnoj njezi, odakle vas ne otpuštaju na odjeljenje sa bebama ako ne dobijete barem vjetrove.  Pri tome ste vezani za krevet, imate kateter jer ne možete se pomaknuti a kamoli u ustati do wc-a. Šta boli? Pa sve živo. Prvo te boli rana. Drugo te boli komplet stomačni trakt kao da si uradila 1000 trbušnjaka i preforsirala mišiće, te dobila upalu sa ekstremnim bolovima od kojih ne možeš ni pomjeriti. Ne možeš ustati, ne može hodati, ne možeš leći na stranu, ma ništa.

A moraš! Ima li veći crnjak od toga? Hodati moraš da se uspostavi rad crijeva i dobiju ti vjetrovi. I tako ti, u ekstremnim bolovima, sa kateterom u ruci, ko jado hodaš onom sobom gore dole a stomak hoće da ti se raspadne. A pošto te boli stomak, ne možeš da se ispraviš, tako da hodaš savijenih leđa (ko biva ne bi li ti bilo lakše) tako da nakon samo 24 sata više ni leđa ne osjećaš. A da ne spominjemo "super udobne krevete" u kojima se nikako ne možeš namjestiti i koji čine da te leđa još više bole.

4. Krajnji cilj za otpuštanje iz bolnice je da pacijent dobije stollicu. Dok se to ne desi, nema izlaska iz bolnice, a također nema ni hrane. Dakle svo vrijeme boravka u bolnici, a to je 5 dana jer se mora primiti 5 inekcija protiv tromboze, piti antibiotici i ostali lijekovi, jede se čaj, keks, sutlija i voda od čorbe + prima infuzija. Pretpostavljate kako pacijent izgleda nakon 5 dana takve ishrane i plus nespavanja. Ako 5. dana ne dobiješ stolicu, ili ćeš slagati da si dobio, ili znaš doktora pa ti on da čepić, ili ostaješ u bolnici sve dok ne dobiješ stolicu. A da ne spominjem kako je zanimljivo sjediti u hladnom toaletu (na kome ne možeš ni sjediti kako treba koliko rana boli) i u strahu hoće li beba zaplakati dok tebe nema, pokušati dobiti stolicu.

5. Kad se sve ustali i dođete kući, još 7 dana vas razvaljuje rana, stomak (trbušni mišići prestanu boliti za 3 dana, pa je onda lakše se prevrtati po krevetu), ne možete obaviti ni veliku ni malu nuždu bez Voltarena protiv bolova i tako to.

I sve bi to lako bilo da nije bebe, da nije 3-4 sata spavanja po noći i nešto malo po danu (šta ugrabiš) totalne iscrpljenosti organizma od nejela i dojenja, i da ne nabrajam. Ne znam jesam li nešto zaboravila, ali evo ja se tek danas 16 dan od operacije osjećam onako ok, iako me rana još boli. A dr kaže da ću ubuduće osjećati i svaku promjenu vremena.

Uglavnom, kad se mora, onda ok. Kažem, potpisala bi opet da prođem sve ponovo ako treba da rodim još jedno. Ali dobrovoljno roditi na carski...e to mi fakat nije jasno...

I na kraju ono što me najviše iznenadilo u bolnici, a to je totalna ljubaznost komplet osoblja od babica, sestara, čistačica, kuharica, da ne nabrajam. U njihovom riječniku nije bilo ni jedne ružne riječi, ni jednog prijekornog pogleda, obraćaju vam se sa dušo, draga, gospođo itd., lete kad ih zovneš, pa čak i za one čangrizljive žene, što stalno nešto zanovijetaju, uvijek imaju lijepu riječ. Ja sam ostala totalno zapanjena odnosom koje te žene i na patologiji (gdje sam ležala pred porod) i na intenzivnoj i na odjeljenju imaju prema pacijentima. Ne znam je li to nova direktiva nakon nemilih događaja od nedavno, ili je uvijek bilo tako (a čini mi se prema pričama drugih žena da nije tako bilo) ali je svakako za pohvaliti.

A pare. Ako se sjećate ja sam bila protiv davanja bilo kakvih para, ali eto moj suprug je pokušao počastiti neke babice iz porođajne sale koje su tako kategorički odbile novac da je i on sam ostao začuđen. Čak su se žene našle uvrijeđene.

I za kraj još da ispričam ovo. Ja sam u bolnici ostala samo 4 dana i potpisala na vlastitu odgovornost da idem kući. To znači da mi je bila ostala jedna ona inekcija protiv tromboze koju sam trebala sama da nabavim i dam kod kuće. Na izlazu iz bolnice, jedna sestra mi je tajno u džep tutnula jednu tu inekciju. Da li je očekivala novac ili ne nemam pojma, ali ja sam ostala zapanjena tim gestom koji je učinila. A cura je samo jednom bila u smjeni dok sam ja bila u bolnici.

A sad kidam na lijevo. Bebač plače

... by Tratinčica
http://tratincica.blogger.ba
11/10/2007 14:33