... by Tratinčica

Za mudra čovjeka svaki dan znači novi početak.

30.09.2014.

Kondicione pripreme: roditelji

Odluku o pokrivanju nije jednostavno donijeti. Zapravo, mislim da je potrebna izuzetno čvrsta volja da se suprostaviš sredini i učiniš nešto što i nije baš tako normalno. I to, moram reći, za većinu ljudi nije normalno, gdje tu većinu čine upravo muslimani. A to me je, ustvari, najviše i iznenadilo.

Nakon što sam odvagala sve pozitivne i negativne stvari, dobro razmislila šta mi to pokrivanje donosi a šta oduzima u životu, došao je trenutak pripremanja ljudi oko sebe na tu promjenu. O Najdražem nemam šta pričati, on je naravno odluku dočekao sa oduševljenjem. Neke majke imaju nekad problema sa djecom i njihovim prihvatanjem promjene, ali hvala Bogu ja tu nisam imala problema. Cvjetak je jednostavno privatio maramu kao da je nosim od kad zna za mene.

Najteži dio posla je bio razgovor sa roditeljima i dobivanje njihovog pristanka. S jedne strane to je bilo stvarno mučno, posebno prvi face-to-face razgovor i par telefonskih razgovora poslije toga, a opet sa druge strane njihova pitanja i logiciranje o toj promjeni su mi pomogli da shvatim cijelu apsurdnost shvatanja pokrivanja u javnosti i da se lakše izborim sa pitanjima i razmišljanjima ljudi oko sebe.

Roditelj kao roditelj uvijek želi najbolje za svoje dijete, ali pri tome, ako nema spoznaju šta je zaista najbolje, razgovor o pokrivanju vodi u krajnosti koje u nekim porodicama završavaju tako što se roditelji odriču djece. Hvala Bogu moji roditelji se mene nisu odrekli. Njihovi strahovi su najvećim dijelom bili vezani za to kako ću se ja kao pokrivena snaći u društvu i koliko će to uticati na moj posao i društveni život.

Osim što su mislili da sam pala pod uticaj nekog “kulta" koji me “natjerao na pokrivanje” :D, neki od smješnih argumenata koje su iznosili i koji su kao trebali da me "vrate na pravi put" i okrenu protiv pokrivanja su bili: ”Gdje to u Kur'anu piše da se žena pokriva", ”Allah je ženama dao ljepotu da je pokazuju”, "Kako ćeš pod maramom ljeti, pa vruće je?", ”Marama ti ružno stoji", "Kako ćeš putovati, zar ne vidiš šta se dešava po svijetu?", "Moraćeš mijenjati sva dokumenta", "Kako ćeš na more?", i najvažnije ali nikad jasno i glasno izrečeno pitanje "Šta će ljudi reći?".

Ipak, moji roditelji su razumni ljudi i ono što je ključno jeste zapravo spoznaja da svađa ne rješava ništa i da se cijelom problemu mora pristupiti maksimalno strpljivo i sa najvećom mogućom dozom humora. Za konačno prihvatanje moje odluke najvažnije je bilo objasniti im da se, bez obzira šta i kako oni zamišljali u glavi da ću ja i moj život izgledati, ništa neće promijeniti osim što ću imati maramu na glavi. Da sam to ista ona ja, sa svim epitetima kao i prije, koja će sa maramom samo još biti na dobitku a nikako na gubitku.

Naravno, trebalo je vremena od prvog suočavanja sa mojom odlukom do prihvatanja iste i to je trajalo sve dok se nisu svojim očima uvjerili kako moj život izgleda. Dok se nisu uvjerili da se sasvim normalno krećem gradom, normalno putujem u inostranstvo i da ne moram mijenjati dokumente ako to ne želim (prvi službeni put je bio par dana nakon pokrivanja u Srbiju i Crnu Goru), vozim biciklo, idem na more... Možda je najviše pomogla i činjenica da su  "ljudi" iz onog gore pitanja "Šta će ljudi reći?“ najnormalnije prihvatili moju promjenu, neki njihovi prijatelji čak i čestitali, poklanjali marame i slično, što sigurna sam nisu očekivali. Dakle "njihova sredina" je vijest dočekala sasvim normalno što je značajno ublažilo efekat prvobitne drame. Mama i danas ima viziju kako treba da izgleda moje pokrivanje (striktno rolka i turban, dok je svaki drugi stil dočekan sa "kako si se to zamotala") ali je čak dva puta izjavila kako mi lijepo stoji što je ogroooman napredak u odnosu na prvobitno "marama ti ružno stoji" :D.

Ako ću podvući crtu kada je riječ o roditeljima i načinu na koji sam preživjela suočavanje sa njihovim prihvatanjem mene pokrivene, reću ću da je humor i sagledavanje cijelog problema kroz šalu bio taj koji je pomogao da kroz proces prođem bezbolno. Pametovanje o vjeri i vraćanje roditelja na "pravi put" u tako osjetljivim trenutcima nikako nije dobrodošlo. Svakako, ako su razumni ljudi, kada se uvjere da niste pali pod uticaji nekih "kultova", i sami počnu razmišljati o tome šta i kako vas je navelo na taj korak, pa možda nešto i pročitaju i popričaju sa ljudima koji više znaju i tako ih zapravo "podučite" a da niste ni riječ izgovorili.

Kada sam preskočila prvu prepreku, red je bio na radnu sredinu i prijatelje....

16.09.2014.

Transformers

Imam potrebu napisati i opisati promjenu koja mi se desila. Ali nikako da skontam odakle početi. I kako napisati a da ništa ne preskočim. Prvenstveno radi sebe. Jer blog mi je uvijek pomagao da sistematiziram haotične misli i sačuvam sjećanja. Naprosto je fantastično čitati kako si razmišljao prije 5 godina. I uspoređivati šta se promijenilo. I analizirati zašto.

No, uvijek je najbolje početi od početka.

Svi su me prvo pitali kako se to desilo, odakle mi je došla ta želja da se pokrijem. Zbog toga ovaj serijal (da, moraće biti serijal jer toliko je tu materijala za ispričati) mora početi sa pričom kako je sve počelo.

Ko je pratio moje pisanje u prošlosti zna da sam više puta spominjala da nisam odgojena vjerski. Posljednje ili prvo čega se najupečatljivije sjećam je da sam sa 17 godina izjavila da nema Boga na očigledno iznenađenje moje porodice koja je odgojena vjerski ali i odrasla u komunizmu i valjda je očekivala da će dijete vjerovati u Boga prirodno, čak i ako nikada nije bilo priče o vjeri i Bogu u kući a da smo muslimani se znalo samo po tome što smo imali bajramski ručak.

Međutim, znate kako kažu, čudni su putevi Božiji. Ako je tako zapisano, Allah dž.š. nađe put da ti otvori srce. I tako sa nepunih 19 sam se počela upoznavati sa vjerom, dovoljno da spoznam ko sam i šta sam, te otvorim prostor za izvršavanje islamskih dužnosti.

Od tada pa do danas, moje odrastanje u vjeri je upravo to, odrastanje i sazrijevanje kao i u svim drugim stvarima u životu. Ne mogu reći da sam vjernik za primjer koji zna Kur'an napamet ili za svaku situaciju zna odgovarajući hadis ili dovu. Trudila sam se za svih ovih godina da učim i proučavam, da spoznam više, ali nekim svojim tempom, bez nametanja obaveze da se predoziram i pogubim u suštini. Cilj je bio održati namaz i post redovnim i ponašati se u okvirima koji su primjereni našoj vjeri. Ostalo je bilo postepeno.

I onda, kao i svako u životu pa tako i ja, počela sam se susretati sa životnim problemima za koje nisam imala rješenja. Kontrol freak je ostao bez kontrole. To su oni trenutci u životu kada skontaš da ništa ne zavisi od tebe, da ne možeš učiniti lično ti ništa da bi se situacija promjenila i da se jedino u svom vjerovanju možeš osloniti na Boga i čvrsto vjerovati da je jedino on može promijeniti.

I onda se potpuno predaš u njegove ruke, padaš skrušeno na sedžu, tiho plačeš samo njemu i  moliš da ti pomogne. Znam da ljudima koji ne vjeruju u Boga to sve zvuči naprosto nevjerovatno, ali sam sigurna da svi mi, kada dođemo u bezizlaznu situaciju, nadamo se boljemu i pomoći nekih nevidljivih sila univerzuma. Neko tome ne zna staviti ime, no za vjernika ta sila je neupitno Allah dž.š.

I onda se dogodi promjena. Prvo jedna, pa onda druga i konačno treća. Za koju znaš da je samo On taj koji je mogao da odgovori na tvoje dove i da ti otvori puteve. Uvjeriš se na svom primjeru da Bog postoji iako si neupitno i prije toga vjerovao da postoji inače mu se ne bi molio. Ali osjetiti njegove moći na svojoj koži je nešto sasvim drugačije.

To me je natjeralo da se zapitam gdje ja zapravo stojim u odnosu na svoje vjerovanje. Ako je Allah dž.š. bio toliko milostiv prema meni zašto ja ne mogu učiniti više za njega. Gdje su manjkavosti moga vjerovanja, gdje trebam unaprijediti sebe. Jer svi muslimani koji vjeruju u drugi svijet žele u dženet ali zapravo vrlo malo rade na ovome svijetu da bi ga i zaslužili.

Da li je moj namaz namaz sa suštinom ili je samo zadovoljavanje forme? Da li je moj post post sa suštinom ili zadovoljavanje forme? Gdje je moje ponašanje u odnosu na ono kako bi trebalo da bude ponašanje jedne muslimanke? Koje su moje obaveze a koje ne ispunjavam na ovome svijetu? Kakav sam ja primjer svome djetetu i ljudima oko sebe?

Počnu ti se pitanja redati u glavi, počneš se preispitivati, počneš više učiti i slušati. Za mene su prekretnica bila predavanja Nouman Ali Khana koja možete naći na youtube čak i sa prevodima na naš jezik za one koji ne razumiju engleski. Predavač koji mi je po prvi put, narodskim jezikom, objasnio Kuran, tefsir sura koje znam i ono što je najvažnije primjenu lekcija iz Kurana u današnjem trenutku počevši od odgoja djece pa nadalje. On me je naučio značaju posta i namaza, moći dove, natjerao da počnem učiti arapsko pismo - jednom rječju da izađem iz forme i unesem suštinu u ono što radim i što želim da budem. Opet nekim mojim tempom bez forsiranja.

Od tada je prošlo skoro dvije godine. Da me je neko prije 6 mjeseci pitao da li bih se pokrila rekla bih mu da je lud. Takvo nešto mi nije bilo ni na kraj pameti. Ali opet, čudni su putevi Božiji.

Ne znam uopće kako je došla ta misao u moju glavu. Čini mi se da je prvo došla stvarna spoznaja da je hidžab jednostavno farz (ili obaveza) za žene muslimanke i da to nije stvar pregovora hoćeš nećeš. Allah dž.š. mnoge stvari nije direktno objasnio u Kur'anu već su nam ta pojašnjenja došla kroz praksu poslanika Muhameda a.s. Ali pokrivanje žena!, Allah dž.š. ga je direktno naredio u Kur'anu. I nije da to nisam prije znala. Jesam. No mnoge stvari čovjek zna, ali ne djeluje dok stvarna spoznaja ne lupi u mozak. Ja to zovem "otvaranje srca".

Po glavi su se počele vrzmati misli tipa ako vjeruješ da je Kur'an božija riječ kako onda možeš nepoštivati direktne Allahove naredbe. Ako srcem vjeruješ u 6 imanskih šartova i ispunjavaš sve islamske farzove, gdje je onda zapelo pa ne možeš izvršavati i još tu jednu naredbu?

I opet, Allah nađe put, otvori ti srce i unese ti pozitivnu spoznaju u njega. Odjednom shvatiš da je zapravo samo još to ono što nedostaje da budeš kompletna u svom vjerovanju. Počneš intenzivno da razmišljaš o tome, praviš spisak pro i contra i skontaš da zapravo nema niti jedne jedine stavke na contra strani. Pa čak i kad bi bilo više razloga protiv, samo Allahovo zadovoljstvo je dovoljno da prevagne tas na onu drugu stranu.

Ta spoznaja je došla negdje u aprilu ove godine od kada su trajale intenzivne pripreme za konačnu transformaciju koja se desila uoči Ramazana ove godine. I moram reći, u ovom slučaju mi je bila bitnija forma nego suština. Morala sam zadovoljiti formu pokrivanja da bih dublje shvatila suštinu vjere. Nisam čekala da budem najučenija muslimanka na svijetu koja pršti od znanja da bih se pokrila. Ali objasniću i to kad dođe na red.

U narednom postu ću se osvrnuti na kondicione pripreme jer za ženu koja želi da se pokrije je zapravo najteži dio posla pripremiti teren oko sebe. Iako u trenutku odluke znaš da uopće nije bitno šta će drugi ljudi misliti ili reći o tome, ipak moraš pažljivo pristupiti prvenstveno prema roditeljima, a onda prema radnoj sredini (ili sredinama jer ih kod mene ima u izobilju :), prijateljima i drugoj rodbini. A tu je kod mene bilo svega :) Bez obzira koliko su ljudi upoznati sa činjenicom da si muslimanka, niko ne viri u tvoj privatni život da zna koliko čvrsto si prigrlio vjeru osim onih očiglednih stvari kao što je post. Zato je takva jedna odluka, u mom slučaju, bila, sigurna sam, iznenađenje za ljude koji me okružuju.

A o pripremama koje se odnose na promjenu garderobe i šopingu, stylingu i odjevnim kombinacijama da ne govorimo :)

12.09.2014.

OMG

Sjedim tako, razmišlja o psima i sjetim se jedne bloggerke.
I pomislih, bože šta li bi sa njom, kako je, je li se porodila.
Uđoh na blog da vidim, ali avaj, ne mogu da se sjetim imena. Ni bloga.
Prošlo je godinu dana i nekoliko mjeseci od kako sam zadnji put bila tu.
Poželim nekada napisati nešto jer život piše romane a bude mi žao što ti romani ne ostanu zapisani.
Za mene su protekla godina i nekoliko mjeseci bili burni. Jako burni.
Jedino je posao ostao statičan a sve ostalo oko mene se promijenilo.
I ja sama.
Počela sam nositi hidžab i za mene je to jedna nova stranica u životu. Kuliram kao da se ništa nije promijenilo a zapravo puno toga se promijenilo.
Možda ovaj blog ponovno zaživi i posvjedoči tim promjenama.
Vidjećemo.
Bila mi je želja da ovo napišem i napisala sam.
Ostalo ostaje da vidimo.

<< 09/2014 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
282930

MAMA TRATINČICA SAVJETUJE
ČUDO STVARANJA

Šta svaka mama mora da zna ili Kako ostati pri pameti kod gomile savjeta dio prvi, dio drugi

1. Korisni izvori informacija u trudnoći i poslije
2. Smirivanje beba
3. Izdajanje
4. Grčevi
5. Rutina
6. Mobilnost
7. Pelene
8. Mamini zubi u trudnoći
9. Uspavljivanje
10. Oprema za novorođenčad
11. Igračke
12. Čišćenje nosa
13. Osvrt na prethodne postove Prvi dio i Drugi dio
14. Baby/toddler friendly objekti
15. Podmićivanje beba
16. Papanje-prvi dio, drugi dio, treći dio
17. Tuta-prvi dio, drugi dio, treći dio
18. Bebe i plivanje Prvi dio,drugi dio
19. Pitanja i odgovori prvi dio, drugi dio
20. Uspavljivanje dojenjem
21. Mamina maza
22. Mad baby
23. Povratak na posao
24. Zajedničko spavanje
25. Šta ponijeti na more za bebu
26. Mama prvi put
27. Atopijski dermatitis/ekcema - priča u nastavcima
28. Dojenje prvi dio , drugi dio
28. Samo opušteno
29. Posjeta očnom doktoru
30. Prijateljstvo i odgoj
31. Slikovnice
32. Torba za porodilište
33. Kupanje djeteta
34. Raspamećeni i/ili preambiciozni roditelj
35. Istina, istina i samo istina

MOŽETE MI PISATI NA...
E-mail

BROJAČ POSJETA
1014339
online

Powered by Blogger.ba