... by Tratinčica

Za mudra čovjeka svaki dan znači novi početak.

20.02.2013.

Sistem obrazovanja

Ilustracija ko kec na 11.



18.02.2013.

Narod koji ima ovakvu omladinu....

Zapravo sam svoju priču htjela početi od samog početka. Od septembra i  prvog dana na fakultetu za omladinu koja je tek izašla iz srednje škole. Jer moj predmet se izučava na prvoj godini, prvi semestar i jedan je od pet predmeta sa kojima se studenti prvo suočavaju na fakultetu.

Još uvijek ne iskvareni, još uvijek ne znaju šta ih čeka, još uvijek nesvjesni da će jednog dana doći neki profesor koji će ih možda terorizirati ili diktirati na času, oni ulaze u tu prvu sedmicu studiranja i možda još uvijek imaju neke pozitivna sanjarenja o značaju fakultetskog obrazovanja.  Ipak su tu došli jer su položili neki prijemni ispit i dokazali da imaju nešto više znanja od onih koji to nisu uspjeli.

Tog prvog dana ja svoje predavanje započinjem tako što pokušava objasniti vezu između struke koju su odabrali i zaštite okoliša. Nakon pozdravnog govora moje prvo pitanje koje im postavljam je zašto su upisali taj fakultet i da li im je poznato šta je zapravo zanimanje za koje se školuju.

Već treću godinu kako postavljam ovo pitanje zatiče me isti muk u učionici. Omladina zapravo nema pojma zašto je upisala baš taj fakultet niti ima predstavu čemu služi zanimanje koje su upisali. Svake godine se isto iznenadim da je jedini odgovor koji dobijem (do sada dva puta) da su upisali zato što nisu mogli nigdje drugdje. Ne znam, možda sam ja pretjerani idealista, ali očekivala bih barem jedan smislen odgovor na ovu temu. Pa čak i ako je to samo splet okolnosti a ne neki osmišljeni redosljed koraka ka upisu fakulteta, očekivala bih da su barem istražili čemu služi to što su upisali. A u doba interneta, takva informacija je na samo klik udaljenosti.

Dakle prvo zapažanje - potpuna nezainteresiranost iz generacije u generaciju.

Sva ostala zapažanja koja se rađaju tokom izvođenja nastave iz godine u godinu su samo gora.

Potpuna nepismenost među studentima nije izuzetak nego pravilo. Čemu služe te srednje škole, kako se završavaju, kako se polažu ti prijemni ispiti, ko postavlja kriterije, meni stvarno nije jasno. Kako je moguće da nepismena djeca izlaze iz srednjih škola? Nije da ja tražim literarne radove na ispitu, ali minimum kriterija za smislenu rečenicu koja povezuje tri stručna termina je nešto ispod čega se ne može ići.

Moja predavanja nisu dosadna, odgovorno to tvrdim. S obzirom da moj predmet zaista dođe prerano u školovanju kada studenti još uvijek ne znaju šta je proizvodni proces, predavanja moram osmisliti da im približim nešto što će izučavati tek na 3. ili 4. godini. Zato moram da budem zanimljiva, da nisam prekomplikovana, da približim tematiku na zanimljiv način a ne samo suhoparna predavanja. U samo 32 časa osim predavanja gledamo film, imamo asocijacijske vježbe simulacije proizvodnog procesa, koristim readiliy available video simulacije sa youtube, imamo grupne vježbe analize prizvodnog procesa, imamo terenske posjete u 4 industrije (4 grupe po jedna industrija) i  nakon toga prezentaciju svake od industrija koju pripreme studenti.

Pišem ovo ne da se hvalim nego da pojasnim da se na mom času može znanje sticati i vizualno i asocijativno i štreberski. Kako kome paše. Jedino što nemam knjigu ali nekako vjerujem da je studentima lakše naučiti ono što piše u 20 slajdova nego na 5 stranica knjige. Kada su u pitanju ispiti i tu se maksimalno trudim da pitanja pojednostavim, ima i zaokruživanja među ponuđenim odgovorima, traženja definicija za štrebere, ali najviše tražim da povezuju stvari i daju odgovore koji nisu egzaktni, naštrebani na pamet već rečeni vlastitim riječima. Vjerujem da je moj predmet, što bi se reklo "student-friendly".

Ali avaj. Iz grupe novopčenih studenata, koja unazad 5 godina broji 40-50 studenata ne mogu da izvučem ni trunku zainteresovanja za bilo šta što uradim ili kažem. Jedino se oduševe na vježbu simulacije proizvodnog procesa i čokolode koje dobiju na ispitu. Ostalo ne izaziva nikakvo uzbuđenje, barem ni toliko da bi neko postavio neko pitanje ili potpitanje.

Na terensku posjetu dolaze nespremni iako prethodno bivaju instruirani da pripreme pitanja na osnovu kojih će izvući materijal za prezentacije. Prezentacije bivaju urađene ko nogom. Na ispitu nisu u stanju ni pročitati pitanje do kraja a o odgovorima na pitanja koja zahtijevaju minimum logičkog povezivanja stvari jedva trećina studenata da kakav takav odgovor.

Kao rezultat, na mom predmetu je prolaznost 98%-100%. Od toga uvijek imam jednu desetku, maksimalno jednu devetku, par osmica i sedmica, dok je 80% šestica. Naguranih na jedvite jade.

I neko bi rekao, pa ženo Božija nije matematika ili fizika, šta radiš tim studentima. I ja se često propitujem da li sam stvarno prezahtjevna. Da li su pitanja nemoguća za odgovoriti, teme nemoguće za svariti i naučiti. A onda pomislim kako je sve ono što predajem samo stvar logike i malo promišljanja. Pa ne predajem nukelarnu fiziku punu formula i brojeva već jednostavne koncepte koji se lako vare.

Ako želite vi sami izvucite neki zaključak o našoj omladini iz ove priče. Da ne bude Tratinčica rekla ovako ili onako.

Ja samo znam da je biti profesor težak posao, posebno vrhunski profesor koji plijeni svojim predavanjima, kako neko u komentarima napisa. Također znam da to ne može svako i da je potrebno puno truda uložiti i puno čitati i izučavati da bi imao studentima šta da preneseš. Profesor mora da bude angažovan i u privredi i na projektima da bi sticao znanje koje će da prenosi svojim studentima. Držati jedno te isto predavanje iz godine u godinu je apsolutno neprihvatljivo, a o diktiranju da ne govorimo. Nažalost naš sistem se ne zasniva na provjeri kvaliteta i u učinicu nikada ne ulazi niko da provjeri kako neki profesor stvarno i radi. Ali ja polažem velike nade u generacije asistenata koje dolaze i za koje se samo nadam da ih sistem i postojeći profesori neće ubiti u pojam i da će fakultetsko obrazovanje da učine zanimljivijim budućim studentima. 

A na studentima je samo da budu zainteresirani i da crpe znanje koje im se pruža. Ne prepisujući na ispitima nego istinski učeći ono što se pred njih postavi. Nastavni programi na fakultetima su osmišljeni tako da nema bezveznih predmeta. Svaki predmet ima svrhu i bez obzira ko i kako ih predaje, na studentima je da maksimalno ozbiljno pristupe svom zadatku - da uče, stiču znanje i diplomiraju kako bi postali koristan član ovog društva.

Ako ih učimo da je ok da su im odgovori na ispitu nepismeni, ne nagrađujemo trud pojedinaca koji su aktivni na nastavi i postavljaju pitanja, te im signaliziramo da je normalno da prepisuju na ispitu nesankcionišući takve postupke, time samo doprinosimo produbljavanju društvene krize u kojoj se nalazimo i iskrivljenim društvenim pa ako hoćete i moralnim vrijednostima koje usađujemo u taj mladi svijet.

Konačno, nije fakultet za svakoga i studentima mora biti jasno da, ako su ga već upisali,  moraju pokazati svoje znanje da bi ga i završili. Da nema olako postignutih rezultata. A ko ne može da prati taj tempo i ne može da odgovori postavljenim zadacima, ne mora ni da studira.

Puno ste mi pomogli svojim komentarima da im naredne godine pokušam objasniti da fakultet ne treba da studiraju radi mame i tate, nego radi sebe i ovog društva koje pred njih postavlja određena očekivanja. Znam da će priča koja se jedno ispriča na početku prve godine biti zaboravljena do zadnje, ali nada da će se možda neko nekada sjetiti tih riječi uvijek posljednja umire.

14.02.2013.

Obrazovanje - u čemu je problem?

Mislim da nema osobe u ovoj državi koja može dati jedan odgovor na pitanje u čemu je problem sa našim obrazovanjem. Možda članak na ovom linku daje samo natuknice svega onoga što muči naš obrazovni sistem.

http://www.6yka.com/novost/34199/horori-visokog-obrazovanja-republike-srpske

Ja sam vrlo malo vezana za Univerzitet. Iako sam izabrana u zvanje, praktično predajem samo jedan predmet kao vanjski saradnik i nisam kompetentna da pričam o suštinskim problemima. Mada nas oni susreću kroz TV i novine i donekle ljudima daju pravo da budu skeptični i misle da je svako živ na ovom svijetu kupio diplomu (ili napravio doktorat za 18 mj :).

Ipak znam da ima mladog kadra koji je voljan ostati na fakultetu i koji se istinski trudi da doprinese nauci i kopa kako zna i umije da to i ostvari. Koriste se razni EU projekti  koje fakulteti pokušavaju da implementiraju, ljudi odlaze vani na specijalizacije, rade u prestižnim laboratorijama, pišu neke radove i knjige, ali sve u svemu to je jako malo, nije sistemski riješeno i nije podržano od odgovarajućih struktura.

Mada moram da priznam da sam upoznala novog kantonalnog ministra Marjanovića i da samo mogu reći - pravi čovjek na pravom mjestu. Nadam se da će izdržati tamo i napraviti nešto. A i on sam je primjer kako se i bez podrške može napraviti prestižni institut za genetsko inžinjerstvo, napisati doktorat, objaviti rad, napisati knjiga.

Dakle takvih ljudi ima. Ali ih je malo. I nikako da dočekaju da ovi stariji odu u penziju pa da nešto više naprave na fakultetima. Teško je pronaći podršku među starim kadrom, jer ljudi ne razumiju šta znači moderno obrazovanje. Priznajem, da sam ja student, i meni bi sadašnji sistem ubio želju za učenjem.

Drugi problem je način izvođenja nastave. Znam ljude koji godinama predaju jedno te isto, na isti način. Neki još uvijek diktiraju na predavanjima. I toga ima puno. Ali znam i one koji mijenjaju predavanja, koriste najnovija saznanja, koriste moderne tehnologije, video prezentacije, časove sa edikativnim vježbama, ne traže da studenti bubaju napamet. Ali je takvih malo. I da bi neko bio kreativan u nastavi, prvo mora predavati predmet koji nudi mogućnost da iskažeš kreativnost (ne fiziku ili matematiku) i mora vidjeti kako to rade drugi. A malo je takvih mogućnosti posebno ako nisi studirao ili specijalizirao vani. Ako si "našeg fakulteta list" ne postoji mogućnost da spoznaš "drugačije".

Ali ja nisam htjela da pišem o fakultetima i našem obrazovnom kadru. Ja sam htjela da pišem o našim studentima. I da problem posmatram samo kroz iskustvo koje imam na svom predmetu koji je jedan od prvih sa kojim se studenti susreću kada zakorače na fakultet. Dakle još uvijek "neiskvareni" i ne znaju šta ih je snašlo. Al šta ću sada, odužio se ovaj post pa će opet ostati za naredni...

13.02.2013.

Zasto kod nas nije sramota prepisivati na ispitu?

Ne znam. Zasto? Uhvatim ih sa milion djonova sakrivenih u maramice, pod nogom, medju nogama, u indeksu, pod klupom. Oduzmem rad. A oni se samo isetaju i bez stida, sa osmjehom na licu, jos mi kaze Dovidjenja. Ko veli, nije uspjelo ovaj, al sljedeci put ce sigurno. Sa velikim "r" sam razocarana u sistem obrazovanja i nepismenu i nezainteresiranu djecu koja dolaze na fakultet. Al o tome poseban post.

12.02.2013.

Otupljenje

Takmičila sam se sama sa sobom u obaranju rekorda negledanja TV-a i nečitanja novina.
I dobro mi je išlo. TV i novine sam zamjenila internetom, facebookom i you tube-om. Na facebook-u sam lajkala milion stranica sa vijestima i shvatila da u principu dnevno objave tri vijesti i svi kopiraju jedni od drugih. Od politike sam se potpuno otuđila. Isključila prekidač.

Nastupilo je potpuno otupljenje za situaciju oko mene.

Pitam se da li je to ono što Oni žele. Oni koji nas vode, naravno.

Danas po prvi put čitam da su i oni priznali. Ova Vlada nema kompetentnih likova da donose odluke.

Dakle imamo nekompetentnu Vladu, dijelom biračko tijelo koje je otupljeno, sve oko nas je farsa a Evropska unija kaže da nam nedostaje zajednička vizija kuda ova zemlja treba da ide.

Dakle, uvijek može gore.

Ostalo je samo jedno pitanje u glavi: Koliko gore može biti?

10.02.2013.

Svako od nas doživi barem jednu filmsku scenu u životu

Padao je snijeg. Baš kao večeras. One sitne pahulje koje se rasipaju svuda po kosi i jakni. I zrak je bio britak, baš kao večeras. Hodali smo i držali se za ruke. Baš kao u filmu.

<< 02/2013 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
2425262728

MAMA TRATINČICA SAVJETUJE
ČUDO STVARANJA

Šta svaka mama mora da zna ili Kako ostati pri pameti kod gomile savjeta dio prvi, dio drugi

1. Korisni izvori informacija u trudnoći i poslije
2. Smirivanje beba
3. Izdajanje
4. Grčevi
5. Rutina
6. Mobilnost
7. Pelene
8. Mamini zubi u trudnoći
9. Uspavljivanje
10. Oprema za novorođenčad
11. Igračke
12. Čišćenje nosa
13. Osvrt na prethodne postove Prvi dio i Drugi dio
14. Baby/toddler friendly objekti
15. Podmićivanje beba
16. Papanje-prvi dio, drugi dio, treći dio
17. Tuta-prvi dio, drugi dio, treći dio
18. Bebe i plivanje Prvi dio,drugi dio
19. Pitanja i odgovori prvi dio, drugi dio
20. Uspavljivanje dojenjem
21. Mamina maza
22. Mad baby
23. Povratak na posao
24. Zajedničko spavanje
25. Šta ponijeti na more za bebu
26. Mama prvi put
27. Atopijski dermatitis/ekcema - priča u nastavcima
28. Dojenje prvi dio , drugi dio
28. Samo opušteno
29. Posjeta očnom doktoru
30. Prijateljstvo i odgoj
31. Slikovnice
32. Torba za porodilište
33. Kupanje djeteta
34. Raspamećeni i/ili preambiciozni roditelj
35. Istina, istina i samo istina

MOŽETE MI PISATI NA...
E-mail

BROJAČ POSJETA
1040405
online

Powered by Blogger.ba