... by Tratinčica

Za mudra čovjeka svaki dan znači novi početak.

25.07.2009.

Minimalizam

Najlakše se furati da se furaš na minimalizam.

Spremam stvari za godišnji a koferi i torbe se samo gomilaju. Skontala sam da je lakše ne razmišljati i samo trpati, nego razmišljati, furati se na minimalizam i natrpati samo jednu torbu manje.

Kada sumiramo, to izgleda ovako: jedan veliki kofer, jedan mali kofer, jedna mala torba, jedna velika torba za plažu - puna, tri kese  i jedna mala izolacijska torba da drži neke stvari rashlađene. Plus suncobran i spužve. Od toga je 70% stvari za dijete, što odjeće to hrane i igračaka. Kako mi je dijete alergično na mnoge stvari tako nosimo pola jednog prosječnog superxafsa sa sobom.

Osim što se furam na minimalizam, furam se da ću se sutra ustati u 7 i do 8 već biti na točkovima. Na to se furam otprilike svake godine, ali se ne sjećam da sam u zadnjih 10 godina, najmanje, uistinu to i uradila. Najdražeg ne možeš probuti u ta doba, a i kad ga probudiš dok ovo dok ono...Ne znam kako se ljudi organizuju da krenu u 7, 8 ili ranije. To moraš stvarno biti ono pravo organizovan.

I tako. Jedna tura je snešena da se sutra ne bi moralo iz dvije ture nositi. I sutra ćemo, kao i svake godine, po najvećem ćelopeku laganini, klaj klaj do Rvackog mora. Da spasimo sezonu i podignemo prihod od turizma susjedima. Iako nas ni ove godine neće biti u statistikama a graničnog prelaza Doljani u izvještaju iz HAK-a, nas nije puno briga, ipak volimo Rvacko more ko ni jedno drugo. A i svakako nećemo na Doljane.

22.07.2009.

Ne razumijem

"Vidi one lijepe curice/dječaka, vidi kako je ona dobra i sluša svoju mamu, a ti ništa ne slušaš i nisi dobra stalno mamu ljutiš"
ili varijacije ove iste rečenice čujem svako malo negdje oko sebe i od toga mi se diže kosa na glavi, a da ne govorim da u meni proizvodi osjećanje kao kada vidim da neko svoje dijete tuče na ulici. Meni stvarno nije jasno i ne razumijem kako neko može svoje djete uspoređivati sa drugom djecom i još mu pri tome govoriti kako ne valja. I to počinje od malih nogu, kad dijete uopće ne razumije o čemu mu mama priča, pa valjda uđe u naviku i ponavlja se do puberteta. Kao pokvarena ploča dijete se uspoređuje sa svojim drugarima naglas i to uglavnom u negativnom kontekstu kako su oni dobri a to dijete loše.
Možda je do mene, ali to fakat ne razumijem. Prvo ne smatram da je to pedagoški, ako kao laik koje se totalno ne razumije u pedagogiju to mogu reći, niti da dijete to može shvatiti onako kako je mama zamislila i popraviti svoje ponašanje da bude kao onaj neko drugi.
Uostalom, zašto uopće svoje dijete uspoređivati sa nekim drugim? Svako negativno ponašanje ili greške koje čini dijete se mogu korigirati i bez uspoređivanja i omalovažavanja djeteta i njegovog Ja.
Ustvari ono što želim reći je da mislim da je ružno obraćati se djetetu na taj način. I ako Bog da, nemam namjeru to činiti. Tačka.
20.07.2009.

Čestitike

Želim da obavijestim svekoliki bloggerski auditorij da je mama Eni danas na svijet donijela malog Ekrema, zasigurno najljepšu bebu na svijetu. 

Ovim putem upućujem svoje bloggerske čestitke i u ovom trenutku jedino što joj mogu poželiti je da joj dragi Allah dž.š. podari hajirli evlada i puno puno sretnih dana sa njeno dvoje dječice.

Draga Ešidova mamo, dajem ti ovu bloggersko-kumsku palicu, tvoja dužnost počinje od danas :)

 

16.07.2009.

On i pašteta

Ima 'vamo jedan, meni bio plaho drag kada sam bila mlada. Ma šta drag, ja sam bila ono što se kaže "do ušiju" za njim sa svojih 16-17. I to onako kako se samo može biti u tim godinama. Kad bi me neko sada pitao je li to bila zaljubljenost, u stvari nemam pojma. Al' znam da sam  se godinama nadala da će nazvati, hodala gradom ne bi li ga vidjela, išla po mjestima gdje je vjerovatnoća da ga vidim, dnevnike ispisala samo o njemu, ali na koncu ništa. Urijetko bi ga vidjela, i to uvijek u nekom prolazu ili iz daljine, sva komunikacija nam je bila zdravo za zdravo, a nazvao nije nikada.

Prođe otad 16-17 godina, naravno da me je proš'o taj film, da sam sada velika, da imam najdražeg mi muža u mene i još draže mi dijete u mene.

A taj tamo jedan, koji isto ima ženu i dijete, je nakon 16-17 godina počeo bukvalno svaki dan da se pojavljuje u mom životu makar jednom dnevno. Gdje god se obrenem, obrene se i on. I to sasvim slučajno. Odem u neku DVDteku u koju nikad zanikad ne idem ali muž posudio neki DVD na tuđe ime, on tamo. Odem na fitnes, on tamo. Odem u granap, on tamo. Odem u Pionirsku, on tamo. Upalim TV, on tamo.

Danas se više ni ne pozdravljamo, pravimo se da se ne znamo, okrećemo glavu u prolazu. A ja se pitam kakve su to igre sudbine - kad je čovjek žarko želio da ga vidi njega ni na mapi, a sad, kada najmanje želi, on i iz paštete iskače.

14.07.2009.

Mama, prvi put

Igrom slučaja sam ovih nekoliko zadnjih mjeseci bila okružena mamama koje su to postale prvi put. Tu i tamo bi me i upitale za moje mišljenje odnosno savjet "kako sam ja to radila" pa su mi nekako pomogle da se vratim u taj film koji se dešava prvih mjesec/dva nakon dolaska bebe.

Među mojim prvim postovima iz desnog boxa na ovom blogu, hvaleći knjige Gine Ford i samo uspostavljanje rutine kod djeteta, napisala sam da se majke prvorotke uglavnom za dolazak djeteta spremaju čitajući o dojenju, presvlačenju, kupanju, uopće o higijeni djeteta, i obično se porode potpuno nespremne za stvarni život sa bebom. Teme poput "šta sa bebom izvan dojenja i presvlačenja", a posebno "šta sa bebom koja konstantno plače, da ne kažem vrišti" jednostavno nisu u fokusu istraživanja. Isto je bilo i samnom.

I onda se porodiš i u ruke dobiješ jedno malo biće o kome moraš da se brineš. Kada kažu da beba u početku samo spava i jede - lažu. To možda prvih dan, dva pa i tri, ali nakon toga već počinje prava noćna mora.

Majke se nepodučene dojenju puštaju iz bolnice, onako umorne i nikakve stižu kući i trebaju da doje i presvlače. Hvata te panika, ne znaš imaš li mlijeka, ne znaš koliko dugo treba da dojiš da beba ne bi bila gladna, beba plače, hormoni rade, borba "adaptirano vs. dojenje" u tebi počinje a toliko si dobro čitala o dojenju, patronažna kaže imaš mlijeka, ali ti to ne osjetiš, živci se polako tanje, već u startu misliš da nisi dobra majka jer ne prepoznaješ potrebe svog djeteta, muž ionako zbunjen postaje još zbunjeniji tvojim ponašanjem, pokušava da razumije ali mu nije jasno jer nema on, zaboga, te hormone, ti bi malo plakala, malo vrištala, malo udarala glavom u zid, malo bacila bebu kroz prozor. Taman ukontaš dojenje, krenu grčevi. Beba ne plače, ne vrišti, ma to su jezivi zvuci koje ispušta. Ne možeš je smiriti, ne možeš joj olakšati bol iako su svi govorili da kapi za grčeve i masaža pomažu. Al' ne pomažu. U tebi opet rade hormoni, baby blue je na vrhuncu, a tek je prošlo par dana od poroda. Muž totalna koma, počinje polako da se vraća svakodnevnom životu jer mora, ako ništa, raditi, a ti počinješ biti ljubomorna na njegove muške slobode.

Da li ste se tek porodile i da li vam ovo zvuči poznato? Meni da, jer sam sve ovo gore preživjela od riječi do riječi Svoje prijateljice sam pokušala utješiti i uvjeriti da se to dešava ama baš svakoj mami, posebno prvorotkinjama. Sve što pročitaš je potpuno drugačije kada dođe beba. I jednostavno ne možeš biti spreman na svaku situaciju i  smiren i staložen kad treba. Jer hormoni divljaju. I nastaviće da divljaju barem još mjesec ili dva. A onda polako sve dođe na svoje. Jer se beba i ti skontate. I počnete funkcionisati kao cjelina. Samo treba preživjeti prva dva mjeseca.

Ako će te poslušati par savjeta za prvorotke, isključivo iz moje glave i na osnovu mog iskustva (moguće je da će neko reći drugačije) onda bi to bilo:

1. Dobro upamtiti, svim majkama, ili barem većini, se dešava isto. Nije jedino vama. I sve se preživi.

2. Život vam se definitivno promijenio. Furati se da je sve ostalo isto je totalno neracionalno. Što prije skontate da nikada više nećete živjeti kao prije, računajući odnos između vas i muža, koji može biti puno bolji nego prije a može biti i gori, to za vas bolje.

2. Nigdje ne izlaziti sa bebom i nikoga ne primati u kuću, osim koga stvarno želite, prvih 40 dana. Ili barem mjesec. To je period navikavanja na bebu. Period u kome učite funkcionisati kao cjelina. Ne treba sebe opterećivati posjetama ni izlascima. To samo stvara dodatni stres u ionako stresnoj situaciji.

3. Primiti i tražiti svu moguću pomoć svijeta. Mame, nane, tetke, prijateljice, komšinice, ko god se ponudi da pomogne, ne odbijajte. Na spremanje kuće, kuhanje i ostalo ne pomišljajte. Muž nek uzme godišnji ili šta god hoće ali neka bude uz vas. Vaša jedina zadaća bi trebala biti da se naviknete na bebu, uspostavite dojenje i skontate neku rutinu za bebu. Zadaća muža je da nosa bebu i ljubi vas često.

4. Lijepo molim da slušate patronažnu koja će vam reći imate li mlijeka ili ne. Nije neophodno imati osjećaj prepunjenosti grudi ili da vam curi mlijeko da bi ste znali da ga imate. Ovo vam piše jedna koja nije imala ni jedno ni drugo pa je opet dojila 14 mj. I plus rodila na carski rez. Ne slušajte babe koje govore da se ne može dojiti poslije carskog reza. Uz svako dojenje obavezno popiti veliku čašu vode.

IPAK, prvih dana, koja bočica adaptiranog, tu i tamo, radi vašeg mentalnog zdravlja neće ubiti bebu, a ni vas. Slobodno posegnite za istom, ako ste na ivici nervnog sloma. Moju bebu su prva 2,5 dana isključivo hranili adaptiranim i nismo imali nikakvih problema kasnije sa dojenjem. Kako ja tako i neke od mojih prijateljica/poznanica. Ali tu i tamo, ne stalno, jer miješanje dvije različite vrste mlijeka pogoršava grčeve!

I još nešto. Beba prvih dana ne može dugo dojiti jer je njen prihvatni kapacitet želutca tako minijaturan. Zato jede svaka dva sata ili manje. Ako mislite da je malo dojila, vidite kako se ponaša. Ako je zaspala i/ili ne plače, ne treba se brinuti. Ona je pojela koliko je mogla. Možete joj i pipnuti stomak da vidite da li se napuhao/da li je napunjen. Kada opet bude gladna, zaplakat će, tu nema greške :)

5. Ne bježati od cucle! Prva tri mjeseca, a neko kaže i 6 mj, beba se ne može navići na cuclu! Poslije joj je jednostavno ukinete i to je to. Probala, radi. Kako ja, tako i neke moje prijateljice.

6. Izađite da prošetate bez bebe čim mognete i ako imate kome ostaviti bebu. Izađite sa mužem. To je jako dobro za vaše mentalno zdravlje.

7. Odmarajte. Zvuči kao dosadni kliše, ali to je fakat najvažnije. Voda, odmor i lagana hrana.

8. Nemojte se brinuti da će te bebu navići na nešto (ljuljanje, nosanje, cuclu, spavanje na dojci). To ne bi trebalo da je u fokusu vašeg razmišljanja jer stvara dodatni stres. I ako naviknete, pa šta. Sve to tako brzo prođe da vam poslije bude žao. U periodu prva dva mjeseca, odnosno dok ne prođu grčevi, sve je dozvoljeno što će smiriti bebu. Kada se upoznate sa bebom i prođu grčevi onda je po volji utjerujte u rutinu i odvikavajte od toga što ste je navikli. Do tada radite sve što će sačuvati vaše mentalno zdravlje, a smiriti bebu (tu naravno ne mislim nedaj Bože da udarate i tučete bebu već cucla, ljuljanje, nosanje, itd).

9. Iz iskustva jedne prijateljice, NE koristiti maramice za guzu. Dodatni osip na bebinoj koži vam definitivno ne treba.  Voda, voda i samo voda. Čak ni sa sapunom ne treba pretjerivati, a kada se beba samo upiški ne treba je ni prati svaki put. Piša dojenih beba je sterilna.

10. Majke mi, vi ste najbolja mama na svijetu.

13.07.2009.

Sve čari bosanskohercegovačkog zdravstva

Danas smo zvali na neku kliniku u Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu da se naručimo za kolor dopler krvnih sudova.

Dobili smo termin za pregled.

16.3.2010. godine

 

10.07.2009.

Srebrenica iz mog ugla

Kako prije par mjeseci uđoh u Srebrenicu tako i ostadoh u njoj. Već nekoliko mjeseci sam na terenu tamo, on i off, po potrebi. Tako se zalomilo. I nekako stalno sređujem utiske. Od početne treme koja me je pucala pri ulasku u taj grad, preko pozitivnih saznanja (link, link) do negativnih činjenica, da bi možda danas mogla reći da imam polu-sređenu sliku o tom gradu i tim ljudima u glavi.

Prva stvar je da u Srebrenicu moraš otići da bi iole shvatio o čemu je tu riječ. Gledala sam i ja na televiziji, čitala u novinama. Ali da bi stvarno shvatio, da bi osjetio razmjere te tragedije, moraš otići u Potočare, parkirati pred Memorijalni centar, otići unutra i prošetati među mezarima. Moraš vidjeti imena, godine rođenja, broj onih sa istim prezimenom ukopanih jedni kraj drugih, majke koje sjede na mezarima dan noć, moraš vidjeti prostor ostavljen između mezara za rodbinu koja još nije pronađena a žele ih ukopati sve na jedno mjesto, označene nove  humke.

Napisala sam jednom da Memorijalni centar ne možeš promašiti. Voziš se, voziš se, prolaziš pokraj mezara, ti se još uvijek voziš a mezari i dalje ne prestaju. I onda skontaš da je tu ukopano tek 3000 ljudi i da ih treba biti ukopano još 5000. I kontaš gdje će stati još svi ti mezari, pa koliko će još prostora trebati. I kada će ih više naći.

Pa te onda uhvati da razmišljaš o majkama i djeci koji još nisu pronašli svoje najmilije. Ne možeš se nikako staviti u njihovu kožu ali možeš osjetiti ono treperenje tijela kada samo zamisliš da je neko tvoj ubijen na svirep način, a ti ne znaš ni gdje ni kako, i nemaš gdje smiraj da nađeš, da odeš da pomiluješ kamen i kažeš: evo tu je pokopan, tu ću mu proučiti Fatihu.

A Srebrenica kao Srebrenica, grad sa vjerovatno najviše apsurda na svijetu. Mjesto gdje žrtva i zločinac žive zajedno. Sreću se na ulici. I dan danas. Pričaš sa ljudima a pitaš se da li je neko njihov bio učesnik, bio egzekutor. Ako ništa, da li je odobravao zločin. Ne možeš a da se to ne pitaš. To je mjesto gdje pričaš normalno sa ženom, moram reći srpske nacionalnosti, i koja ti sasvim normalno kaže kako je njen muž poginuo neke '95 a ti odmah misliš da je i on bio taj. Tamo je sasvim normalno da pričaš sa ljudima koji znaju ko si i odakle dolaziš a da te pitaju znaš li da su Muslimani u Memorijalnom centru sahranjivali i Srbe prikazujući ih kao Muslimane, kao i da su na spisku i oni koji su još uvijek živi samo su negdje u inostranstvu. I ti to slušaš, i ne znaš šta bi rekao. Prirodom posla ni ne smiješ ništa reći. To je mjesto gdje su ušli milioni, a ti ništa to ne vidiš. Osim obnovljenih kuća.

Ali to je i mjesto povratka. Mjesto gdje možeš pojesti najbolju čorbu u Aščinci kod Omera. Mjesto gdje Stana i Dika prodaju borovnice na pijaci jedna do druge. Mjesto gdje se ljudi ne daju. Gdje rade. I gdje se vraćaju. A kako i ne bi kad je onakva ljepota tamo.

I onda se pitaš koja je to nadljudska snaga u tim ljudima da se vrate na svoje ognjišta, žive na mjestu odakle su protjerani, gdje su preživjeli svu onu ratnu golgotu u enklavi, gdje su im najmiliji ubijeni, gdje žive pored zločinca. To  mora da Allah daje snagu jer ja ne znam kako drugačije.

Genocid je bio. Allah rahmetile svim šehidima. Nismo im mogli pomoći, mada neki jesu, ali nisu pomogli. Ova će se tragedija još godinama i decenijama razvlačiti u političke svrhe. Ali ono što je činjenica je da ubijene vratiti ne možemo. Svi ljudi koji shvataju tu tragediju treba da nikada ne zaborave. Da se uvijek sjećaju. Oni koji znaju i žele, da prouče Fatihu i uvećaju sevape rahmetlijama.

Ali ono što stvarno možemo i trebamo učiniti jeste da pomognemo povratnicima. Jer su oni ti kojima je pomoć najviše potrebna. 

Od ove godine "Don't forget Srebrenica" za mene ima jedno potpuno novo značenje. Don't forget žrtve ali i one koji su ostali iza njih.







04.07.2009.

Delegirana tema - šta ponijeti na more za bebu?

Jedna draga mama bloggerka mi delegirala temu. Izmedju ostalog piše:

Posto se blizi sezona godisnjih odmora (ili je vec pocela iako tako ne izgleda:-) bila bih zahvalna za neki savjet o odlasku na plazu s malim djetetom ili bebom (na osnovu tvog vlastitog iskustva) i preporuci sta od mnogobrojnih sto plaznih sto inih rekvizita ponijeti na plazu i generalno na more. Sigurna sam da bi takav savjet mogao koristiti i novopecenim mamama, a i nama s malo vecim bebama (moja kcerka ima 19 mjeseci). Nadam se da ces naci vremena za jedan ovakav "sezonski" post:-)

zapravo ja pravim "mentalni" spisak za more i sve prebirem po glavi sta se sve mora ponijeti za plazu (od slaufa za bebe-neplivace, preko kreme za suncanje, sesirica i bazencica pa lopte, kantice i lopatice i suncobrana:-) pa onda kontam sta bi bilo najbolje protiv komaraca, pa kucna apoteka "to go", pa onda razmisljam na cemu ce mi dijete spavati na plazi, pa u cemu ce hodati po onim kamenicima, trebam li joj obavezno nositi bade mantil, pa koje su najzgodnije pelene za plivanje i sve tako redom ta moja "mentalna" lista postaje sve duza i duza a ja u sve vecem strahu da nesto ne zaboravim...

i tako pomislih da ne bi bilo lose imati to sve na jednom mjestu, te delegirah temu :-))))))

I tako žena napisa cijeli post za mene. Ja ga samo postavljam.

U stvari,  tačan i precizan odgovor na njeno pitanje nemam. Ja sam sa Cvjetkom dva puta išla na more kada je imal 8 i 9 mjeseci, i praktično nemam pojma šta treba djetetu od 21 mjesec, koliko sada ima, ponijeti na more. Mogu napisati samo što ja mislim da treba.

Kada je bila mala, dovoljno je bilo da joj imam šeširić i majicu (i to više komada jer su stalno upadali u vodu i postajali mokri), pelene i maramice jer nije ni hodala, samo je sjedila i nije trebala nikakve posebne igračke za more. Nosala sam ja, ali bi sve te igračke samo bile razbacane po plaži a ona se ne bi ničim igrala. Jer joj je kamenje, odnosno pijesak bilo daleko daleko zanimljivije. Da stavlja u usta i jede-naravno :)

Dakle, ako bi sada pravila spisak  za šta ponijeti na more i plažu za vrlo malu i malo veću bebu onda bi iz mog ugla on izgledao ovako:

1. dva tri šeširića, najbolje ako mogu da se vežu ispod brade (ako beba to dozvoli) da vjetar ne odnose. Mi smo prošle godine išli na Korčulu, atamo puuuušeeee.

2. puno majica i šorceva ili haljinica jer se stalno prljaju, posebno ako je beba počela da jede. Ako idete na plažu gdje ima drveća onda majica ni ne treba u toku boravka na plaži, ali ako se planirate štiti suncobranom /šatorom onda morate imati jer suncobran/šator u principu i nije neka zaštita. Treba i neki duks, džemperak ili jaknica i neke pantalonice ako bude hladije. Čarape dva tri para, bodiji bez rukava ili kratki rukav koji mogu poslužiti kao majica, pidžama -to se sve podrazumijeva.

3. Pelene obične ako je beba vrlo mala i ne možete kontrolisati kada će se ukakiti ili upiškiti.  Što se tiče pelena za kupanje, ja bih rekla da to ne treba. Najljepše i najzdravije je da je beba gola. Bez obzira što će se desiti da se upiški, pa čak i ukaki. Bebe naprosto vole da su gole i to razvija sva njihova čula jer je koža najveće ljudsko osjetilo. Pa i sami vidite kako izgleda kada dijete skinete dok mu presvlačite pelenu. Ja svoju curu ne mogu da uhvatim po kući koliko ona od sreće trči što je gola. Dakle, ako vam ne smeta, a znam da ima mama kojima smeta, da se dijete upiški na peškir i ukaki, ostavite dijete golo. Ono što treba znati da je piša dojenih beba sterilna, a nije nešto posebno strašno i ako je dijete na dohrani, isto se može smatrati sterilnom osim ako dijete nije bolesno.

4. Po plaži je najbolje da dijete hoda boso. Ako idete na kamenitu ili šljunkovitu plažu to je jako dobro za stopala. Ali ako dijete ne može, ili ste vi protiv toga, najbolje je kupiti gumene sandalice (tako kažu moje zaove) ili ako imate Crocs klompe. U tome se može i u vodu ako dijete hoda. Ali najbolje je da je boso. Za ostale aktivnosti bilo šta to dijete inače nosi u gradu ponesete i to je to.

5. Krema, što je moguće veći faktor. To već znate, naravno :)

6. Što se tiče šlaufa, iz iskustva mojih zaova najbolji je šlauf koji ima gaće sa okruglim prorezima za noge. Oni šlaufi koji imaju dvije ukrštene trake nisu dobri jer nisu stabilni. Za bebu ispod godinu dana, pa čak do 18 mj, šlauf je bespotreban, tu ste vi da je malo brčkate u plićaku i ona svakako ne treba dugo da boravi u vodi. Za bebu koja već hoda i za veće od 18 mj šlauf je bolji od mišića. Mišići su isto nestabilni i glomazni za tako malo dijete. To iz iskustva mojih zaova.

7. Sve zavisi kakvo vam je dijete i šta voli, ali zavrzlame tipa bazen, čamac, lopta i ostalo ja mislim da su čist višak za nosanje. Minimalizam je moj moto i nećete ništa dobiti time što će te dijete vozati u čamcu po vodi ili banjati u bazenu u koji se može upiškiti pored ogromnog mora u kojem se može banjati i plićaka u kojem se može igrati. S druge strane valja to vucarati okolo i napuhivati svako malo. To je moje mišljenje, a naravno svako će postupiti onako kako misli da je najbolje i najzabavnije za njegovo dijete. Kako sam već napisala, igračke koje inače dijete voli, kao i slikovnice itd. na plaži jednostavno nisu zanimljivi. Ali to ne znači da ne treba ponijeti par stvari iz kuće da se ima na moru.

8. Mislim da su kantica i lopatica najbolja igračka za dijete za plaži nakon godinu dana. Prije toga, kantica i lopatica služe samo za stavljanje u usta, ali nakon godinu dana, ili svaki već roditelj zna kada se njegovo dijete stavarno počelo igrati igračkama, one stvarno postanu igračka i služe za premetanje pijeska i kamenja. Još ako idete na pješčanu plažu, sreći nema kraja.

9. Sada ima kupiti one peškire sa kapuljačom za djecu i ja mislim da su oni super. Isto mislim da je badem mantil isto super, ali mislim da nema potrebe da se na plažu vucara obadvoje. Ali generalno, na more treba ponijeti više komada jer se beba upiški ili pokaki na peškir pa valja zamijeniti.

10. Što se tiče spavanja na plaži, pa to sve zavisi gdje vam je kuća u odnosu na plažu. Prošle godine, sa 8,9 mj moja cura je spavala u autosjedalici za bebe do godinu dana. Nisam nosala kolica po plaži, a plaža je bila udaljena pa smo se svakako vozili autom do plaže. Osim toga je spavala i na peškiru jer smo išli na pješčane plaže. Ja znam da mame uvijek ganjaju da je djetetu komforno, ali za ovu godinu mislim da moje dijete može spavati na peškiru ispod koga se može postaviti spužva (ko nosi spužvu na plažu) i nemam namjeru praviti joj nikakav dodatni komfor. Hoda normalno, pa ni kolica više nisu opcija za vucaranje po plaži. Osim toga, ove godine smo birali da je kuća bliža plaži pa se može i otići na spavanje u kuću jer ionako spava samo jednom dnevno.

11. Što se tiče ostalih stvari, ja sam kupila u Chiccu onaj roll on protiv komaraca prošle godine ali mi nije trebao. Ja mislim da sve te hemikalije nisu dobre za dječiju kožu i da u principu na moru sada i nema komaraca toliko puno. Ali ako ste u mjestu gdje ima komaraca svakako treba ponijeti i često koristiti. Mislim da je najbolje investirati u neki preparat tipa Chicco ili baš namjenjen za djecu jer ovi ostali imaju svavakvih hemikalija u sebi.

Kućna apoteka: ja uvijek nosim toplomjer i paracetamol, kremu Kalmagel (čini mi se) za ujede insekata i manje ranice i to je sve. Tome se može dodati flaster i eventualno ona crvena tečnost kada dijete padne i rasječe kožu (ne mogu da se sjetim kako se zove, neki je antiseptik u pitanju). Ostalo svakako ne dajem djetetu ni ne nosim, a za svaku nedaj bože situaciju prvo svakako treba konsultovati doktora. Plus u Hrvatskim apotekama, ako tamo idete, ima sve što i kod nas. Ako dijete pati od neke bolesti ili mu treba nešto specifično, to naravno treba ponijeti, a to svaka mama najbolje zna.

Od kozmetike, krema za guzu, mada ja moram priznati da od prvog dana tu kremu koristim u minimalnim količinama i ne kod svakog presvlačenja posebno ljeti jer mislim da koža ionako ne može da diše još joj samo krema fali. Ako imate dobro-upijajuću pelenu to ne bi trebao da bude problem. Već sam pisala da koristim Molfix i nikada je nisam mjenjala. Za mene je to jednostavno najbolja pelena. A isprobala sam Baby Love, Violetu i Pampers (više vrsta). Dalje, šampon za tuširanje i sapun za guzu, šnale za kosu i fen, te štapići za uši oni sa zadebljanjem. Ja ne koristim ništa više, nikakva ulja ni pudere, niti sam ikada koristila. Mada mislim da bi na more bilo dobro ponijeti i neku kremu za bebinu kožu poslije sunca, ali bi se ja tu opet odlučila da neku malo bolju kremu zbog osjetljivosti kože. Možda A-DERMA ili VIchy ili AVENE, Chicco, ne znam sada. Dok malo usporedim cijene.

Što se tiče odabira mjesta za ljetovanje, to sve zavisi od vas šta volite. Mi smo prošle godine išli avanturistički - tražili smo plaže i mjenjali mjesta koja su udaljena od naše kuće tako da smo cijeli dan bili vani i nismo bili u mogućnosti se vraćati u kuću. To sa dojenom bebom ili bebom koja je na dohrani možete, ali nije baš naj naj izbor. Maltretiranje je to. Po meni je najbolje da je kuća što je moguće bliže plaži, da se možete vratiti uspavati dijete, napraviti mu da jede i sl. Pješčane plaže su dobre za djecu ali iznad godinu dana. Osim naravno što se onaj pjesak uvuče u sve i to je takoooo iritirajuće. Naravno i u bebinu guzu. Šljunkovite plaže su isto cool, ali nezgodne za ležati na njima, hodati po njima i tako to. Ma to sve zavisi ko šta voli. Ove godine idemo na Brač, tamo ima i jedno i drugo pa ćemo vidjeti.

Moj moto ove godine je stvarno minimalizam i što je moguće više prirodno. U principu mislim da je došlo vrijeme da se svi mi vratimo prirodi pa se furam na to. Ako znate na šta mislim. Ne treba biti pretjerano brižan, dijete je kao svaki drugi insan, treba ga pripaziti ali sve u granicama normale. A sve se kanim da napišem jedan post na tu temu i evo sad sam se baš zafurala, da ovaj nije ovako predugačak nastavila bih.

Eto mame, ako imate šta dodati, posavjetovati, reći Tratinčici da je fulila, da joj ovo ne treba a ono treba, bujrum. Pomozite nam da se spremimo za more :)

02.07.2009.

Cyber poznanstvo

S vremena na vrijeme sve bloggere uhvati neko stanje analize ko sam ja, gdje sam ja i kuda idem na bloggeru. Pa se onda analizira koga si sve upoznao, šta ti je blog donio a šta odnio, premišljaš može li ovo ovako dalje ili ne. U samom početku pisanja bloga ti se čini da je svaka osoba koju sretneš na ulici blogger i da se iza pravog imena krije neki nick.

Ne nije me uhvatilo to stanje nego sretnem povremeno ovog jednog bloggera na ulici koji me uvijek natjera da razmišljam o čudnovatosti cyber poznanstava. On i ja se ne znamo. Tehnički. Nismo se nikada upoznali ali se znamo preko bloga. Dugo smo znali samo nickove, ja sam negdje vidjela neke slike njegove, more bit na blogu, pa onda preko fejsbuka i tuđih komentara saznam i ime. Vjerovatno i on isto tako ili tome slično.

I sad ideš ulicom, sretneš osobu i šta da radiš. Znaš ga, a ne znaš ga. Čovjek bi rekao vozdra ili nešto, al' opet đe ćeš, ne znaš čovjeka. I prođeš tako kao mulac, možda vam se i ukrste pogledi u stilu "stani ja znam ovu osobu" ali se onda brzo dozoveš i kažeš "znam, ali faktički ne znam". I prođeš. Poslije ti ofirno što si prošao. A znaš čovjeka.

I tako. Čudni su putevi bloggerski.

 

<< 07/2009 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728293031

MAMA TRATINČICA SAVJETUJE
ČUDO STVARANJA

Šta svaka mama mora da zna ili Kako ostati pri pameti kod gomile savjeta dio prvi, dio drugi

1. Korisni izvori informacija u trudnoći i poslije
2. Smirivanje beba
3. Izdajanje
4. Grčevi
5. Rutina
6. Mobilnost
7. Pelene
8. Mamini zubi u trudnoći
9. Uspavljivanje
10. Oprema za novorođenčad
11. Igračke
12. Čišćenje nosa
13. Osvrt na prethodne postove Prvi dio i Drugi dio
14. Baby/toddler friendly objekti
15. Podmićivanje beba
16. Papanje-prvi dio, drugi dio, treći dio
17. Tuta-prvi dio, drugi dio, treći dio
18. Bebe i plivanje Prvi dio,drugi dio
19. Pitanja i odgovori prvi dio, drugi dio
20. Uspavljivanje dojenjem
21. Mamina maza
22. Mad baby
23. Povratak na posao
24. Zajedničko spavanje
25. Šta ponijeti na more za bebu
26. Mama prvi put
27. Atopijski dermatitis/ekcema - priča u nastavcima
28. Dojenje prvi dio , drugi dio
28. Samo opušteno
29. Posjeta očnom doktoru
30. Prijateljstvo i odgoj
31. Slikovnice
32. Torba za porodilište
33. Kupanje djeteta
34. Raspamećeni i/ili preambiciozni roditelj
35. Istina, istina i samo istina

MOŽETE MI PISATI NA...
E-mail

BROJAČ POSJETA
1011718
online

Powered by Blogger.ba