... by Tratinčica

Za mudra čovjeka svaki dan znači novi početak.

29.11.2008.

(Ne)normalno stanje

Ponekad se bojim sama sebe kada razmišljam kako stvari koje mi se dešavaju (ne)utiču na mene. Tačnije, osjećam se baš kao žena Kiborg bez nekih posebnih emocija koje bi trebalo kao da me obuzimaju u nekim ključnim trenutcima mog života.

Čitam postove dragih žena po blogu koje su trudne ili koje imaju djecu kako preživljavaju sve ono što im se dešava. Žene bivaju preplavljene emocijama za svaki trenutak dešavanja oko njih. I to je valjda normalno.

A ovo moje stanje je valjda nenormalno. Ja valjda kroz ovaj život i ono što mi se dešava prolazim kao slučajni prolaznik. Kao da se ne dešava meni. Kao da ja to sve nekako mehanički i zato što to tako treba. Drago mi je, radujem se, uzbuđena sam ali sve ono nekakao umjereno, tek toliko da ne ostane neki poseban pečat na meni. Kao, konstatujem neko stanje, raduje me određeni period i onda zaboravim i idem dalje.

Neki dan mi uđe u kancelariju jedna osoba i reče, ono kao, gdje su ti slike djeteta u kancelariji. Druga osoba mi zatražila mailom da joj pošaljem sliku djeteta a ja skontam da nemam ni jednu na računaru. Kod nekih vidim desktop krase slike njihove djece u krupnom planu.

Ja nisam od tih žena što će nosati slike dijeteta u novčaniku i svima pokazivati, nemam po kancelariji obješene slike muža i djeteta, desktop mi ne krasi slika djeteta nego neka kreacija sa Vladstudia, kada sam na poslu dijete mi ni ne pada na pamet, uopće ni ne nazovem kući da vidim kako i je šta radi. Razmišljala sam zašto je to tako i valja je zato što to prihvatam kao neku normalnu stvar da ja kao sjedim u kancelariji a da je dijete kao kod kuće sa nenom i da tih 7-8 sati mi trebamo biti razdvojeni i to je to. Slike bi me samo distraktirale u poslu i vjerovatno bi sjedila i buljila u njih jedan određeni period dana, pa razmišljala, pa zvala da vidim kako je...jedna stvar povlači drugu. 

Da li to znači da svoje dijete volim manje od nekih žena koje sa više emocija posmatraju život oko sebe? Da li je normalno biti "dozirano emotivan"? Da li je to neka prepreka da uživaš u životu više? Nemam pojma, ja se osjećam sasvim normalno. Ali ponekad poželim da neke stvari koje me emotivno dotaknu ostave i neki dublji pečat na meni pa da mjesecima i godinama poslije mogu da preživim neke trenutke istom onom emocijom kao kada su se desili.

<< 11/2008 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
30

MAMA TRATINČICA SAVJETUJE
ČUDO STVARANJA

Šta svaka mama mora da zna ili Kako ostati pri pameti kod gomile savjeta dio prvi, dio drugi

1. Korisni izvori informacija u trudnoći i poslije
2. Smirivanje beba
3. Izdajanje
4. Grčevi
5. Rutina
6. Mobilnost
7. Pelene
8. Mamini zubi u trudnoći
9. Uspavljivanje
10. Oprema za novorođenčad
11. Igračke
12. Čišćenje nosa
13. Osvrt na prethodne postove Prvi dio i Drugi dio
14. Baby/toddler friendly objekti
15. Podmićivanje beba
16. Papanje-prvi dio, drugi dio, treći dio
17. Tuta-prvi dio, drugi dio, treći dio
18. Bebe i plivanje Prvi dio,drugi dio
19. Pitanja i odgovori prvi dio, drugi dio
20. Uspavljivanje dojenjem
21. Mamina maza
22. Mad baby
23. Povratak na posao
24. Zajedničko spavanje
25. Šta ponijeti na more za bebu
26. Mama prvi put
27. Atopijski dermatitis/ekcema - priča u nastavcima
28. Dojenje prvi dio , drugi dio
28. Samo opušteno
29. Posjeta očnom doktoru
30. Prijateljstvo i odgoj
31. Slikovnice
32. Torba za porodilište
33. Kupanje djeteta
34. Raspamećeni i/ili preambiciozni roditelj
35. Istina, istina i samo istina

MOŽETE MI PISATI NA...
E-mail

BROJAČ POSJETA
1011717
online

Powered by Blogger.ba