Neću sebi da priznam ali se osjećam fuj.
Sve mi smeta.
I nemam živaca da trpim nešto što mi je uvijek normalno da trpim.
Kad ga pitam, ne odgovara. Jer mu je mozak zauzet.
Kad me pita ne odgovaram. Koristim njegovu taktiku.
Malo bi da šutim i da me niko ne dira. I da ne budem odgovorna. I da ne budem "idealna". I da vrisnem na sve što mi ide na živce. I da proradi vulkan u meni. Da bacam stvari oko sebe.
Ovo cjelo raspoloženje me je natjeralo da opet razmišljam. O tome kako svaki čovjek stvarno ima dva lica ili dvije ličnosti.
Dobar si, pametan si, fin si, ljubazan si, trpiš štošta, svi te vole, svi te hvale, svi su sretni što te imaju za druga, kolegu na poslu, kćerku, ženu, snahu.... A u sebi malo mrziš što je to tako, htio bi da ponekad i nisi takav, i da svi od tebe ne očekuju neku idealu, i da budeš malo đubre i da vrisneš ponekad, i da se tebe ljudi nekad boje....
I da jednostavno ne očekuju ništa od tebe. Samo da te puste na miru i shvate da i ti ponekad imaš potrebu da vrištiš.