... by Tratinčica

Za mudra čovjeka svaki dan znači novi početak.

18.12.2015.

Free tekstanje

Kažeš mi za plan.

Napišeš mi poruku glede mog mišljenja o realizaciji plana.

Napišem ti poruku neslaganja sa pristupom.

Ponudiš mi obrazloženje.

Prvo jedno od 500 karaktera.

Pa drugo od 300 karaktera.

Pa treće od 150 karaktera.

Nisam ga tražila, al kad je već došlo, odgovorim u 150 karaktera.

Opet ide obrazloženje.

Prvo jedno od 450 karaktera.

Pa drugo od 400 karaktera.

Pa treće od 700 karaktera.

I konačno još jedno od 1000 karatkera.

U tom svemu nit' ja kontam šta ti hoćeš da kažeš, nit' ti kontaš šta hoću ja da kažem.

Obrnemo još dvije ture ti meni ja tebi.

I završimo sa gorčinom u ustima.

Potpuno besmisleno.



Viber - džaba pa se može.
(brojke su naravno proizvoljne, nisam brojala)



---------

Teme:
- Građanski aktivizam, lobiranje za rješavanje gorućih pitanja (nestašica vode, zagađenje zraka, neadekvatno odlaganje otpada)- fokus na žene kao inicijatore promjena
- Zeleno poduzetništvo - edukacija za mlade
- Edukacija za proizvodnju novih proizvoda iz otpada za žene
- Edukacija djece kroz obilježavanje ekoloških datuma koja uključuje i volonterizam

Teme niđe veze..

Al' danas sam našla ekstra stvar na internetu za mlade dizajnere, pa ako ima zainteresiranih klik na Konkurs.

17.12.2015.

Nadolazi talas

Nedostaje mi pisanje na blogger.ba. Nedostaje mi taj pismeni izražaj kojim se oblikuju i sistematiziraju misli.

Ali ne mogu da mu nađem svrhu. A ne mogu ni da radim nešto bez svrhe.

Voljela bih da mogu da pišem kao nekad, bezbrižno, o cvijeću i drveću.

Ali sa odrastanjem mijenja se i filozofija života, mijenja se pogled na svijet, mijenja se čovjek iznutra i izvana i ne može biti ono što je bio prije 10 godina.

Sve ove misli dolaze u trenutku kada pokušavam napisati neki projektni prijedlog i, kao sto puta do sada, pokušavam smisliti nešto da ima svrhu. I gdje god zagrebem, od građanskog aktivizma, volonterizma, rada sa djecom, obeshrabrim se namečući sama sebi mišljenje da je to neinteresantno, teško provodivo, neće imati odjeka, neće biti održivo.

Taj proces od nule do gotovog projekta u mojoj glavi je vrlo mukotrpan. Skačem sa ideje na ideju i nikako da se odlučim u kom pravcu da idem. Želim nešto novo, što nismo probali, nešto što nie rađeno prije, neku inovativnost u pristupu, ali teško mi ide.

Znam i zašto - previše razmišljam, glava radi 100 na sat. Nekada sam čitala o mapama uma. Znam i da imaju neki kursevi na tu temu u Avazovom tornju. Možda bih se trebala odlučiti da upišem jedan. Knjigu sam pročitala, nije mi pomoglo.

E zato mi je potreban blogger.ba. Tako lijepo mi posloži misli kada trebam da ih napišem. Sigurna sam da, ako bi sad ispisala sve ideje u ovaj prozor, to bi mi pomglo, a i blog raja, da odaberem jednu i da se fokusiram...

02.11.2014.

Kondicione pripreme: kolege i prijatelji

Možda će smiješno zvučati, ali sam se nekako najviše brinula kako ću pokrivena preživjeti prvi dan na poslu. Sjećam se kako mi je samo srce lupalo kada sam ulazila u firmu i do sam se uspela uz stepenice do kancelarije. Jednostavno nije moj film da budem u centru pažnje, a pokrivanje je donosilo upravo to. Zapravo nisam bila sigurna kako da reagujem kada se susretnem sa nekim, odnosno da reagujem na njihovu reakciju.

Zato sam u svom planiranju šta ću i kako ću donijela odluku da jednom krugu ljudi kažem unaprijed: direktor i najbliži krug žena sa kojima pijiem kafu. Da sam mogla i da nije bilo glupo, išla bih od kancelarije do kancelarije i svima bih rekla samo da ih pripremim na to što dolazi i da izbjegnem prve reakcije kada me vide pokrivenu.

Samo da se pogrešno ne razumije, uopšte me nije bilo briga šta će neko reći i misliti o mom pokrivanju. Jer kad jednom doneseš odluku da ćeš se pokriti, nema te reakcije ili nečega što bi neko mogao reći a da te odvrati od namjere ili natjera na ponovno razmišljanje o ispravnosti tog čina. Ja samo nisam htjela ja budem tema razgovora među ljudima. Ali znala sam da to ne mogu izbjeći.

Uglavnom, ono što ostaje zapamćeno su reakcije ljudi i način na koji su reagovali.

Naravno, na moju izjavu da se planiram pokriti najviše su me iznenađivala pitanja tipa "A što?“ od ljudi za koje znam da žive život u vjeri. Neki su mi čak i čestitali a onda mi objašnjavali kako su se njihove nane/nene borile da skinu feredžu i maramu da bi mi žene danas bile oslobođene iste. Nekima je najvažnije bilo da me pitaju "kako ću na more" uzimajući u obzir da je bio ljetni period. Neki su me to ozbiljno pitali jer ih je interesovalo kako pokrivene žene idu na more (i da li idu uopšte) a kod drugih je ta reakcija bila više iz sažaljenja.

Direktor je bio kul, nije pravio pompu oko toga, samo me je pitao da li se imam namjeru nastaviti rukovati jer je htio da čestita rukovajući se sa mnom.

Bilo je i onih koji naravno nisu znalli šta da kažu, kako da reaguju, pa su dolazili poslije da čestitaju i da se izvinjavaju jer nisu znali šta da kažu u tom trenutku.

Uistinu, najbolje reakcije su dolazile od ljudi drugih vjera koji su nekako iskreno čestitali (ili se to meni tako činilo) i poželjeli da budem sretna ako je to ono što me ispunjava.

I ona je došao sam dan kada sam se pokrila i došla prvi dan na posao. I zaista je zanimljivo kako ljudi reaguju kada te vide prvi put pokrivenu. Možda više od polovine, vjerovatno zbog toga što nije znalo šta da kaže, je potpuno prešutilo tu spoznaju kroz naš prvi razgovor, vodeći ga kao da nema nikakve promjene. U tom trenutku, potpuno suprotno mom prethodno iznesenom stavu da ne želim da budem u centru pažnje, čovjeku dođe da zaustavi razgovor i kaže: halo ba, pa pokrila sam se, zar nećeš ništa reći. I samu me je to iznenadilo, jer sam došla do spoznaje da olakšanje donosi bilo kakva reakcija nego nikakva. Jedan dio kolega, ovi mlađi, su mislili da sam se pokrila za Ramazan i da ću se otkriti kad Ramazan prođe. Vjerovatno ima žena koje tako rade, mada ja ne vidim poentu što bi to neko radio.

Jedna dio, ali manji, je čestitao ali sam nekako mogla osjetiti neko sažaljenje. Ili možda ne sažaljenje, ali ono kao čestita ti ali vidiš u očima da ne misli iskreno. Ali sam to pripisivala prvoj reakciji i zaista se poslije pokazalo da je prva rekacija potpuno nebitna. Jer sažaljenje vodi porijeklo od ukorijenjog stereotipa o pokrivenim ženama koje pojedinci imaju u glavama. A ja sam se nadala i nadam se da sam tu da mijenjam stereotipe.

Ovdje moram ubaciti priču o reakcijama mama tj. roditelja djece iz razreda u koji ide moj Cvjetak a za koje sam saznala tek nedavno. Navodno, svi su mislili da sam se pokrila zato što mi je neko umro pa se kao žali 40 dana i tada se žene pokrivaju. To sam moram priznati prvi put čula da je običaj i pravo sam se iznenadila da takav običaj postoji. Pa su valjda kada je prošlo 40 dana skontale da to nije to :D.

O prijateljima ću reći samo jednu rečenicu, oni su bili potpuna podrška. Najdraži je muškom dijelu društva rekao na muškom druženju i kaže da zamalo nisu zaplakali (ako ne pretjeruje :). A ženski dio društva je svojim zagrljajima i naravno komentarima o stilu (k'o žene) učinio da se osjećam predivno.  Priče u društvu se uvijek nekako okrenu na temu islama i to je za mene velika blagodat da sa ljudima možeš pričati lijepe, umno i duševno ispunjavajuće priče, umjesto priča o dnevno-političkoj situaciji.

Ovdje moram reći da sam cijelo vrijeme u svojim dovama molila Allaha dž.š. da me učini lijepim primjerom drugima i da mi pomogne da svojim ponašanjem i izgledom i razgovorom približim vjeru ljudima u mom okruženju. Danas, nakon par mjeseci od pokrivanja, mogu reći da je bilo dosta žena koje su mi dolazilie na razgovor, žene koje je moj postupak natjerao na razmišljanje, preispitivanje vlastitih stavova i odluka. Neke su čak izjavile da ih je moj primjer natjerao na pozitivno razmišljanje da se i one pokriju. Posebno su me radovale izjave da su kroz moj primjer vidjele nešto što su prije gledale drugim očima.

Jer, ovo govorim na osnovu svog iskustva, iako smo okruženi pokrivenim ženama i pored njih prolazimo svaki dan, mi ih zapravo ne vidimo. Ništa ne znamo o njihovom načinu života i pitamo se da li skidaju maramu kada dođu kući, da li spavaju sa maramom, da li peru kosu, gdje se oblače, da li idu frizeru, da li idu na aerobik, da li idu na more, da li idu na pedikir/manikir (ovo su sve samo neka od pitanja sa kojima sam se susretala)....Iako živimo pored njih o njima mislimo kao o zatucanim domaćicama koje su na ovaj svijet došle da rađaju djecu, sjede u kući i budu pokorne svom mužu.  Tek kada u tvoje najbliže okruženje dođe pokrivena žena koju počneš viđati svaki dan i biti svjedok njenog života, tek onda možda počneš razmišljati da biti pokrivena muslimanka i nije baš onako kako to prikazuju na TVu gdje pokrivene žene možeš vidjeti samo na vijestima iz Palestine ili Turske i eventualno kao gosta u studiju za Ramazan.

Mjesecima poslije mogu reći samo jedno. Mislim da ljude oko sebe nikako ne možeš pripremiti na promjenu koja dolazi i da moraš smoći snage da se suočiš sa različitim rekacijama, od onih koji u potpunosti prešute do onih koji se usude da pametuju na tu temu uzimajući kao referencu svoje pretke. Ali kada jednom preživiš "prvu reakciju" drugi susret je sasvim druga priča i život nastavlja dalje kao da ništa nije ni bilo. Niti si ti više "tema dana" niti je koga toliko briga da te sažaljeva ili da te hvali. Postaneš dio svakodnevnice i možeš punim plućima da uživaš u novoj sebi.  Ako uz to širiš neki poziivizam oko sebe i bez uzimanja za pravo da drugima pametuješ o vjeri i svom osvještenju, budeš živi dokaz "lakoće postojanja" i sa maramom, onda se čini da sve dobije neki puni smisao.

Ja sam još uvijek na početku ali svakim danom sve više uviđam ispravnost svoje odluke i koliko sam blagoslovljena jer me je On izabrao da budem jedna od njemu pokornih.

30.09.2014.

Kondicione pripreme: roditelji

Odluku o pokrivanju nije jednostavno donijeti. Zapravo, mislim da je potrebna izuzetno čvrsta volja da se suprostaviš sredini i učiniš nešto što i nije baš tako normalno. I to, moram reći, za većinu ljudi nije normalno, gdje tu većinu čine upravo muslimani. A to me je, ustvari, najviše i iznenadilo.

Nakon što sam odvagala sve pozitivne i negativne stvari, dobro razmislila šta mi to pokrivanje donosi a šta oduzima u životu, došao je trenutak pripremanja ljudi oko sebe na tu promjenu. O Najdražem nemam šta pričati, on je naravno odluku dočekao sa oduševljenjem. Neke majke imaju nekad problema sa djecom i njihovim prihvatanjem promjene, ali hvala Bogu ja tu nisam imala problema. Cvjetak je jednostavno privatio maramu kao da je nosim od kad zna za mene.

Najteži dio posla je bio razgovor sa roditeljima i dobivanje njihovog pristanka. S jedne strane to je bilo stvarno mučno, posebno prvi face-to-face razgovor i par telefonskih razgovora poslije toga, a opet sa druge strane njihova pitanja i logiciranje o toj promjeni su mi pomogli da shvatim cijelu apsurdnost shvatanja pokrivanja u javnosti i da se lakše izborim sa pitanjima i razmišljanjima ljudi oko sebe.

Roditelj kao roditelj uvijek želi najbolje za svoje dijete, ali pri tome, ako nema spoznaju šta je zaista najbolje, razgovor o pokrivanju vodi u krajnosti koje u nekim porodicama završavaju tako što se roditelji odriču djece. Hvala Bogu moji roditelji se mene nisu odrekli. Njihovi strahovi su najvećim dijelom bili vezani za to kako ću se ja kao pokrivena snaći u društvu i koliko će to uticati na moj posao i društveni život.

Osim što su mislili da sam pala pod uticaj nekog “kulta" koji me “natjerao na pokrivanje” :D, neki od smješnih argumenata koje su iznosili i koji su kao trebali da me "vrate na pravi put" i okrenu protiv pokrivanja su bili: ”Gdje to u Kur'anu piše da se žena pokriva", ”Allah je ženama dao ljepotu da je pokazuju”, "Kako ćeš pod maramom ljeti, pa vruće je?", ”Marama ti ružno stoji", "Kako ćeš putovati, zar ne vidiš šta se dešava po svijetu?", "Moraćeš mijenjati sva dokumenta", "Kako ćeš na more?", i najvažnije ali nikad jasno i glasno izrečeno pitanje "Šta će ljudi reći?".

Ipak, moji roditelji su razumni ljudi i ono što je ključno jeste zapravo spoznaja da svađa ne rješava ništa i da se cijelom problemu mora pristupiti maksimalno strpljivo i sa najvećom mogućom dozom humora. Za konačno prihvatanje moje odluke najvažnije je bilo objasniti im da se, bez obzira šta i kako oni zamišljali u glavi da ću ja i moj život izgledati, ništa neće promijeniti osim što ću imati maramu na glavi. Da sam to ista ona ja, sa svim epitetima kao i prije, koja će sa maramom samo još biti na dobitku a nikako na gubitku.

Naravno, trebalo je vremena od prvog suočavanja sa mojom odlukom do prihvatanja iste i to je trajalo sve dok se nisu svojim očima uvjerili kako moj život izgleda. Dok se nisu uvjerili da se sasvim normalno krećem gradom, normalno putujem u inostranstvo i da ne moram mijenjati dokumente ako to ne želim (prvi službeni put je bio par dana nakon pokrivanja u Srbiju i Crnu Goru), vozim biciklo, idem na more... Možda je najviše pomogla i činjenica da su  "ljudi" iz onog gore pitanja "Šta će ljudi reći?“ najnormalnije prihvatili moju promjenu, neki njihovi prijatelji čak i čestitali, poklanjali marame i slično, što sigurna sam nisu očekivali. Dakle "njihova sredina" je vijest dočekala sasvim normalno što je značajno ublažilo efekat prvobitne drame. Mama i danas ima viziju kako treba da izgleda moje pokrivanje (striktno rolka i turban, dok je svaki drugi stil dočekan sa "kako si se to zamotala") ali je čak dva puta izjavila kako mi lijepo stoji što je ogroooman napredak u odnosu na prvobitno "marama ti ružno stoji" :D.

Ako ću podvući crtu kada je riječ o roditeljima i načinu na koji sam preživjela suočavanje sa njihovim prihvatanjem mene pokrivene, reću ću da je humor i sagledavanje cijelog problema kroz šalu bio taj koji je pomogao da kroz proces prođem bezbolno. Pametovanje o vjeri i vraćanje roditelja na "pravi put" u tako osjetljivim trenutcima nikako nije dobrodošlo. Svakako, ako su razumni ljudi, kada se uvjere da niste pali pod uticaji nekih "kultova", i sami počnu razmišljati o tome šta i kako vas je navelo na taj korak, pa možda nešto i pročitaju i popričaju sa ljudima koji više znaju i tako ih zapravo "podučite" a da niste ni riječ izgovorili.

Kada sam preskočila prvu prepreku, red je bio na radnu sredinu i prijatelje....

16.09.2014.

Transformers

Imam potrebu napisati i opisati promjenu koja mi se desila. Ali nikako da skontam odakle početi. I kako napisati a da ništa ne preskočim. Prvenstveno radi sebe. Jer blog mi je uvijek pomagao da sistematiziram haotične misli i sačuvam sjećanja. Naprosto je fantastično čitati kako si razmišljao prije 5 godina. I uspoređivati šta se promijenilo. I analizirati zašto.

No, uvijek je najbolje početi od početka.

Svi su me prvo pitali kako se to desilo, odakle mi je došla ta želja da se pokrijem. Zbog toga ovaj serijal (da, moraće biti serijal jer toliko je tu materijala za ispričati) mora početi sa pričom kako je sve počelo.

Ko je pratio moje pisanje u prošlosti zna da sam više puta spominjala da nisam odgojena vjerski. Posljednje ili prvo čega se najupečatljivije sjećam je da sam sa 17 godina izjavila da nema Boga na očigledno iznenađenje moje porodice koja je odgojena vjerski ali i odrasla u komunizmu i valjda je očekivala da će dijete vjerovati u Boga prirodno, čak i ako nikada nije bilo priče o vjeri i Bogu u kući a da smo muslimani se znalo samo po tome što smo imali bajramski ručak.

Međutim, znate kako kažu, čudni su putevi Božiji. Ako je tako zapisano, Allah dž.š. nađe put da ti otvori srce. I tako sa nepunih 19 sam se počela upoznavati sa vjerom, dovoljno da spoznam ko sam i šta sam, te otvorim prostor za izvršavanje islamskih dužnosti.

Od tada pa do danas, moje odrastanje u vjeri je upravo to, odrastanje i sazrijevanje kao i u svim drugim stvarima u životu. Ne mogu reći da sam vjernik za primjer koji zna Kur'an napamet ili za svaku situaciju zna odgovarajući hadis ili dovu. Trudila sam se za svih ovih godina da učim i proučavam, da spoznam više, ali nekim svojim tempom, bez nametanja obaveze da se predoziram i pogubim u suštini. Cilj je bio održati namaz i post redovnim i ponašati se u okvirima koji su primjereni našoj vjeri. Ostalo je bilo postepeno.

I onda, kao i svako u životu pa tako i ja, počela sam se susretati sa životnim problemima za koje nisam imala rješenja. Kontrol freak je ostao bez kontrole. To su oni trenutci u životu kada skontaš da ništa ne zavisi od tebe, da ne možeš učiniti lično ti ništa da bi se situacija promjenila i da se jedino u svom vjerovanju možeš osloniti na Boga i čvrsto vjerovati da je jedino on može promijeniti.

I onda se potpuno predaš u njegove ruke, padaš skrušeno na sedžu, tiho plačeš samo njemu i  moliš da ti pomogne. Znam da ljudima koji ne vjeruju u Boga to sve zvuči naprosto nevjerovatno, ali sam sigurna da svi mi, kada dođemo u bezizlaznu situaciju, nadamo se boljemu i pomoći nekih nevidljivih sila univerzuma. Neko tome ne zna staviti ime, no za vjernika ta sila je neupitno Allah dž.š.

I onda se dogodi promjena. Prvo jedna, pa onda druga i konačno treća. Za koju znaš da je samo On taj koji je mogao da odgovori na tvoje dove i da ti otvori puteve. Uvjeriš se na svom primjeru da Bog postoji iako si neupitno i prije toga vjerovao da postoji inače mu se ne bi molio. Ali osjetiti njegove moći na svojoj koži je nešto sasvim drugačije.

To me je natjeralo da se zapitam gdje ja zapravo stojim u odnosu na svoje vjerovanje. Ako je Allah dž.š. bio toliko milostiv prema meni zašto ja ne mogu učiniti više za njega. Gdje su manjkavosti moga vjerovanja, gdje trebam unaprijediti sebe. Jer svi muslimani koji vjeruju u drugi svijet žele u dženet ali zapravo vrlo malo rade na ovome svijetu da bi ga i zaslužili.

Da li je moj namaz namaz sa suštinom ili je samo zadovoljavanje forme? Da li je moj post post sa suštinom ili zadovoljavanje forme? Gdje je moje ponašanje u odnosu na ono kako bi trebalo da bude ponašanje jedne muslimanke? Koje su moje obaveze a koje ne ispunjavam na ovome svijetu? Kakav sam ja primjer svome djetetu i ljudima oko sebe?

Počnu ti se pitanja redati u glavi, počneš se preispitivati, počneš više učiti i slušati. Za mene su prekretnica bila predavanja Nouman Ali Khana koja možete naći na youtube čak i sa prevodima na naš jezik za one koji ne razumiju engleski. Predavač koji mi je po prvi put, narodskim jezikom, objasnio Kuran, tefsir sura koje znam i ono što je najvažnije primjenu lekcija iz Kurana u današnjem trenutku počevši od odgoja djece pa nadalje. On me je naučio značaju posta i namaza, moći dove, natjerao da počnem učiti arapsko pismo - jednom rječju da izađem iz forme i unesem suštinu u ono što radim i što želim da budem. Opet nekim mojim tempom bez forsiranja.

Od tada je prošlo skoro dvije godine. Da me je neko prije 6 mjeseci pitao da li bih se pokrila rekla bih mu da je lud. Takvo nešto mi nije bilo ni na kraj pameti. Ali opet, čudni su putevi Božiji.

Ne znam uopće kako je došla ta misao u moju glavu. Čini mi se da je prvo došla stvarna spoznaja da je hidžab jednostavno farz (ili obaveza) za žene muslimanke i da to nije stvar pregovora hoćeš nećeš. Allah dž.š. mnoge stvari nije direktno objasnio u Kur'anu već su nam ta pojašnjenja došla kroz praksu poslanika Muhameda a.s. Ali pokrivanje žena!, Allah dž.š. ga je direktno naredio u Kur'anu. I nije da to nisam prije znala. Jesam. No mnoge stvari čovjek zna, ali ne djeluje dok stvarna spoznaja ne lupi u mozak. Ja to zovem "otvaranje srca".

Po glavi su se počele vrzmati misli tipa ako vjeruješ da je Kur'an božija riječ kako onda možeš nepoštivati direktne Allahove naredbe. Ako srcem vjeruješ u 6 imanskih šartova i ispunjavaš sve islamske farzove, gdje je onda zapelo pa ne možeš izvršavati i još tu jednu naredbu?

I opet, Allah nađe put, otvori ti srce i unese ti pozitivnu spoznaju u njega. Odjednom shvatiš da je zapravo samo još to ono što nedostaje da budeš kompletna u svom vjerovanju. Počneš intenzivno da razmišljaš o tome, praviš spisak pro i contra i skontaš da zapravo nema niti jedne jedine stavke na contra strani. Pa čak i kad bi bilo više razloga protiv, samo Allahovo zadovoljstvo je dovoljno da prevagne tas na onu drugu stranu.

Ta spoznaja je došla negdje u aprilu ove godine od kada su trajale intenzivne pripreme za konačnu transformaciju koja se desila uoči Ramazana ove godine. I moram reći, u ovom slučaju mi je bila bitnija forma nego suština. Morala sam zadovoljiti formu pokrivanja da bih dublje shvatila suštinu vjere. Nisam čekala da budem najučenija muslimanka na svijetu koja pršti od znanja da bih se pokrila. Ali objasniću i to kad dođe na red.

U narednom postu ću se osvrnuti na kondicione pripreme jer za ženu koja želi da se pokrije je zapravo najteži dio posla pripremiti teren oko sebe. Iako u trenutku odluke znaš da uopće nije bitno šta će drugi ljudi misliti ili reći o tome, ipak moraš pažljivo pristupiti prvenstveno prema roditeljima, a onda prema radnoj sredini (ili sredinama jer ih kod mene ima u izobilju :), prijateljima i drugoj rodbini. A tu je kod mene bilo svega :) Bez obzira koliko su ljudi upoznati sa činjenicom da si muslimanka, niko ne viri u tvoj privatni život da zna koliko čvrsto si prigrlio vjeru osim onih očiglednih stvari kao što je post. Zato je takva jedna odluka, u mom slučaju, bila, sigurna sam, iznenađenje za ljude koji me okružuju.

A o pripremama koje se odnose na promjenu garderobe i šopingu, stylingu i odjevnim kombinacijama da ne govorimo :)

12.09.2014.

OMG

Sjedim tako, razmišlja o psima i sjetim se jedne bloggerke.
I pomislih, bože šta li bi sa njom, kako je, je li se porodila.
Uđoh na blog da vidim, ali avaj, ne mogu da se sjetim imena. Ni bloga.
Prošlo je godinu dana i nekoliko mjeseci od kako sam zadnji put bila tu.
Poželim nekada napisati nešto jer život piše romane a bude mi žao što ti romani ne ostanu zapisani.
Za mene su protekla godina i nekoliko mjeseci bili burni. Jako burni.
Jedino je posao ostao statičan a sve ostalo oko mene se promijenilo.
I ja sama.
Počela sam nositi hidžab i za mene je to jedna nova stranica u životu. Kuliram kao da se ništa nije promijenilo a zapravo puno toga se promijenilo.
Možda ovaj blog ponovno zaživi i posvjedoči tim promjenama.
Vidjećemo.
Bila mi je želja da ovo napišem i napisala sam.
Ostalo ostaje da vidimo.

30.03.2013.

Elektroprivredina igra sa vatrom

Bila ova Vatra Anadolije sinoć i kažu raja bilo ekstra. Ja sam znala da neću stići da se vratim na vrijeme sa službenog puta, ali bila sam prije nekoliko godina i znam da je ekstra. Samo šteta što je kod nas stejdž u Zetri mali pa može da primi samo 1/3 ekipe ali opet uspiju prenijeti publici sve što treba.

Nego isključiše jučer struju ZOI-u i Zetri pa je ponovno uključiše prije nastupa. Kad sam to pročitala u meni se skupila ona gorčina kakvu ti samo može izazvati naš seljakluk koji iskače iz svakog ćoška.

Jest, dužna je. Jest pred bankrotom. Ali nek se našao Mujo iz Elektroprivrede da prijeti pred nastup Vatre Anadolije ili bilo koji drugi nastup, svejedno je. Bitan je tajming. Da on pokaže kako je on važan, da skrene pažnju na sebe, a to što 10.000 ljudi i cijeli tim Vatre Anadolije ima par sati stresa pred nastup nema veze. I neka Mujo pokaže strancima i svijetu kako može da zaprijeti kad mu je ćeif. Neka Tuci znaju gdje su došli da plešu i sviraju. Ili bilo koja nacija, svejedno je. Bitan je tajming.

Nije Mujo mogao isključiti prekidač sinoć u 12 kad se razišla raja i fino ga nikad više ne uključiti dok se ne izmiri dug. Jok, on je morao to uraditi pred nastup tamo nekve bezvezne Grupe koja je imala 3000 nastupa širom svijeta i sigurno navikla da na svakom ćošku, pa i u Bosni isključe struju pred nastup.

A to što godinama javna preduzeća kradu i potkradaju, što su se nakrali svega i svačega razni menadžmenti, i što su ta preduzeća već davno bankrotirala i pred kolapsom, ma nema veze. Malo je Mujo zaprijetio, malo se pričalo  o ZOI-u pred Vatru. I eto. Do sljedeće Vatre.

Što se mene tiče nek prekidač isključi i ne mora ga nikad više uključiti. Šta će nam Zetra. I superkup na Bjelašnici. I skijaške staze. I javni prevoz. I voda. I kanalizacija. I muzej. I država.

22.03.2013.

Tročasovna obustava saobraćaja u Banja Luci radi utakmice

Danjašnji članak u Nezavisnim novinama imao je ovakav naziv koji navodi na potpuno pogrešan zaključak. No vjerujem da nema puno onih kao ja koji su u djeliću sekunde možda pomislili da se radi o B&H reprezentacijij i njenoj utakmici.

Ne, na Trgu Krajine će se organizirati direktni prijenos utakmice SRB-HRV i naši zemljaci će da gledaju TU utakmicu.

Naravno, znamo porive motivaicju i ostalu šuplju glede bodrenja SRB reprezentacije.

No nekako mislim da danas, kada imamo super reprezentaciju i sve same svjetske asove u njoj, mora biti da je jedina stvar u imenu reprezentacije i da smeta to što se ona zove bosanskohercegovačka.

Možda kada bi promijenili ime u Reprezentacija Republike Srpske, Federacije Bosne i Hercegovine i Brčko distrikta ne bi imali više ovih problema.

A uz to bi bili i jedinstveni na svijetu sa najdužim imenom reprezentacije.

20.03.2013.

Naraslo mi dijete

Moje dijete ima 5,5 godina. Od 13 mjeseci spava sa nama u bračnom krevetu. Jednom sam je stavila da bi se prestala buditi po noći, i kako tad.... Osim toga, traži čitanje, uspavljivanje, nerijetko i sama zaspim sa njom oko 9-10.

Kupili smo mi njoj krevet i sve to fino krasno, ali dijete jednostavno neće da spava u njemu. Ili zaspi pa se prebaci u neko doba.

NIje da me to nije brinulo jer nikako nisam znala kako bih pristupila problemu odvajanja. Ipak, sad će dijete u školu, vrijeme je da krene spavati u svom krevetu. Osim toga, bračni je postao tijesan za nas troje. A i uspavljivanje ima svoju granicu.

I tako, jedan dan, prije možda mjesec, kaže meni moje dijete da hoće da spava u svom krevetu. Prije nekoliko noći sam je pokrila i izašla iz sobe. Vratila sam se za 5 minuta ona je spavala.

I never thought it would be so easy.

Naraslo mi dijete.

05.03.2013.

Kulturno čudo zvano SARTR

U trenutku kada muzeji propadaju i zatvaraju svoja vrata, u galerije zaviri tek pokoji posjetilac a pozorišta na jedvite jade izbace pokoju premijeru godišnje, ima jedno čudo i zove se SARTR.

Da se odmah razumijemo, ja nisam čovjek koji se fura da zna nešto o kulturu niti redovno pratim kulturna dešavanja. U Narodnom pozorištu sam zadnji put bila kada je igrao Pašovićev Hamlet a to je takooo davno bilo, u muzeju kad sam bila mala, a u ostalim pozorištima nisam nikada. Možda nekad u kamernom, ali je to isto bilo taaakooo davno.

Ali mene ovaj SARTR fascinira.

Šta ja znam o SARTR-u?

Nikad prije me nije interesovalo ništa u vezi tog pozorišta. Ali onda je na njegovo čelo sjeo Nihad i to je bila prva informacija koja me natjerala da malo više naćulim uši.

Onda su počeli da se redaju članci po novinama (čitaj: internetu), pa prva predstava, pa druga, pa jedna premijera, pa onda ih lajkala na fejsu, počeše stizati informacije o njihovom radu.
Redaju se premijere kao gljive poslije kiše, na daske se postavljaju značajna literarna djela, redaju se dječije predstave, popodnevni rad sa djecom, filmske projekcije, udruženi međunarodni projekti.

Paralelno sa tim - komunikacija, komunikacija i komunikacija. Sa kim? Pa naravno sa gledaocima, s kim bi drugo.

I tako čitam, čitam i ne mogu da vjerujem. Idem na predstave i divim se.

I pitam se, kako? Kako uspjeva(ju). Kako kad je sistem u raspadu. Barem nam tako govore i uvjeravaju nas da nema kulture ako nema države koja će stati iza svega.

Ali gle čuda. Ima neki SARTR koji sve to uspjeva. I stvarno ne znam kako. Ali iz SARTR-a i njihove priče se može izvući par zaključaka na osnovu posmatranja njihovog rada:

1. komunikacija i moderne tehnologije su must. Uvezivanje, saradnja sa međunarodnim teatrima su must.
2. ko je sjedio i čekao da mu država da pare taj je prop'o. Sam u se i u svoje kljuse
3. mladost ludost - mlada ekipa čuda čini. Samo dajte razrješene ruke. Revizori u kožnjacima poput direktora muzeja koji ne koristi ni email ne mogu kulturu dovesti na nivo koji zaslužuje.
4. rad i trud se prepoznaje. Mora se prepoznati. Geldalac prepoznaje. I doći će na predstavu. I ostaviti novac. I podržati na drugi način.

Svaka čast Nihadu i cijeloj ekipi. Uživanje je gledati kako radite.


Stariji postovi

<< 12/2015 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031

MAMA TRATINČICA SAVJETUJE
ČUDO STVARANJA

Šta svaka mama mora da zna ili Kako ostati pri pameti kod gomile savjeta dio prvi, dio drugi

1. Korisni izvori informacija u trudnoći i poslije
2. Smirivanje beba
3. Izdajanje
4. Grčevi
5. Rutina
6. Mobilnost
7. Pelene
8. Mamini zubi u trudnoći
9. Uspavljivanje
10. Oprema za novorođenčad
11. Igračke
12. Čišćenje nosa
13. Osvrt na prethodne postove Prvi dio i Drugi dio
14. Baby/toddler friendly objekti
15. Podmićivanje beba
16. Papanje-prvi dio, drugi dio, treći dio
17. Tuta-prvi dio, drugi dio, treći dio
18. Bebe i plivanje Prvi dio,drugi dio
19. Pitanja i odgovori prvi dio, drugi dio
20. Uspavljivanje dojenjem
21. Mamina maza
22. Mad baby
23. Povratak na posao
24. Zajedničko spavanje
25. Šta ponijeti na more za bebu
26. Mama prvi put
27. Atopijski dermatitis/ekcema - priča u nastavcima
28. Dojenje prvi dio , drugi dio
28. Samo opušteno
29. Posjeta očnom doktoru
30. Prijateljstvo i odgoj
31. Slikovnice
32. Torba za porodilište
33. Kupanje djeteta
34. Raspamećeni i/ili preambiciozni roditelj
35. Istina, istina i samo istina

MOŽETE MI PISATI NA...
E-mail

BROJAČ POSJETA
988372
online

Powered by Blogger.ba